Desakralizacija, degradacija - degutantno. To se danas čita po "popularnim" portalima. Ostani i dalje glas razuma, neka se čuje i druga/tvoja/naša strana :-)
Ima nešto u tome dok čitaš i ma koliko dug tekst bio, ma koliko čitač umoran bio, nastaviš jer te vuče i uvlači u sebe. Ne mora biti tvoja tema ni tvoj žanr, ali pažljiv odabir riječi autora te obuzme i završiš na kraju, a osjećaš da si tek počeo čitati. Veselim se sljedećim tekstovima!!
Da ovaj osvrt nisam našao preko (tematski povezanog) osvrta objavljenog na Heretici, vrlo bih lako pomislio da je ovdje riječ o jednoj jeftinoj polemičkoj borbi s vjetrenjačama. Kako su u osvrtu pod nazivom Sakramentalnost lirike ipak navedeni (ponešto nesretni no ilustrativni) primjeri, ipak nije riječ o borbi protiv utvare suvremenog pjesništva, već je polemika pisana s ciljem. No, smatram da su teze navedene u oba osvrta promašene i da pokazuju stanovit stupanj nepoznavanja poezije. Počeo bih s navodom iz jedne od propedeutičkih knjiga za studij književnosti Jonathana Cullera s kojom si, nadam se, upoznat bilo kroz studij ili ne - ali usud da se piše o poeziji i da se o njoj izvode oštre tvrdnje zahtjeva određeni stupanj poznavanja građe pri čemu je Culler nezaobilazan. Culler o poeziji tvrdi sljedeće: „Suvremeni teoretičari, međutim, počeli su shvaćati liriku ne toliko kao iskaz pjesnikovih čuvstava, koliko kao asocijativni i imaginativni rad na jeziku – kao eksperimentiranje jezičnim vezama i izričajima zbog kojih se pjesništvo čini više uznemiravanjem kulture negoli glavnim trezorom njezinih vrijednosti“. Istaknuo bih i podcrtao riječi prema kojima "se pjesništvo čini više uznemiravanjem kulture negoli glavnim trezorom njezinih vrijednosti". Imajući na umu ovakav odnos prema pjesništvu mislim da su navedeni primjeri koje si naveo članku Sakramentalnost poezije potvrda njihove tobožnje "subverzivnosti" (i svih ostalih riječi koje iz ukočene pozicije uzvišenog elitizma odbacuješ, kao primjerice "revolucionarnost" i slično). Očito priznata frustracija govori u prilog činjenici da ovakav tip književne proizvodnje pomiče granice zadanog shvaćanja onoga što bi književnost trebala biti, budući da se ne može lako uklopiti u poznate obrasce. Da neutraliziram svoj stav naveo bih i da je u prilog ovakvom shvaćanju književnosti govorio čak i konzervativni književni kritičar, književnik i teoretičar T. S. Eliot u svome eseju o Tradiciji i individualnom talentu gdje je smatrao da svako istinski novo književno djelo transformira naše shvaćanje književne tradicije.
Svoj osvrt si mogao generalno nazvati i "manifest protiv poezije općenito" i pod sintagmom "degradirajuća profanacija" označiti skoro pa čitavo pjesništvo osim recimo Nikole Šopa. Uskoro bi mogli i početi lov na vješt... odnosno sve one pjesnike koji ne govore o univerzalnim temama smisla ljudske egzistencije već se odluče odabrati svakodnevnicu za svoju građu. Ili ne daj Bože u slučaju pjesnikinje koja se odluči pisati o svojim tamponima.
Kao odgovor na tvoj ponuđeni lijek protiv tzv. profaniranja "predmeta koji se uvelike tiče svih nas (a tiče li se zapravo?) u vremenu bez imovinskih pa čak i metričkih cenzusa" - naime vraćanju idealima dobrote, ljepote i istine - parafrazirao bih Nietzschea: onoga tko izjednači lijepo s dobrim i k tomu doda istinito treba ga izbatinati; imamo umjetnost da ne bismo propali od istine.
Desakralizacija, degradacija - degutantno. To se danas čita po "popularnim" portalima. Ostani i dalje glas razuma, neka se čuje i druga/tvoja/naša strana :-)
Ima nešto u tome dok čitaš i ma koliko dug tekst bio, ma koliko čitač umoran bio, nastaviš jer te vuče i uvlači u sebe. Ne mora biti tvoja tema ni tvoj žanr, ali pažljiv odabir riječi autora te obuzme i završiš na kraju, a osjećaš da si tek počeo čitati. Veselim se sljedećim tekstovima!!
Da ovaj osvrt nisam našao preko (tematski povezanog) osvrta objavljenog na Heretici, vrlo bih lako pomislio da je ovdje riječ o jednoj jeftinoj polemičkoj borbi s vjetrenjačama. Kako su u osvrtu pod nazivom Sakramentalnost lirike ipak navedeni (ponešto nesretni no ilustrativni) primjeri, ipak nije riječ o borbi protiv utvare suvremenog pjesništva, već je polemika pisana s ciljem. No, smatram da su teze navedene u oba osvrta promašene i da pokazuju stanovit stupanj nepoznavanja poezije. Počeo bih s navodom iz jedne od propedeutičkih knjiga za studij književnosti Jonathana Cullera s kojom si, nadam se, upoznat bilo kroz studij ili ne - ali usud da se piše o poeziji i da se o njoj izvode oštre tvrdnje zahtjeva određeni stupanj poznavanja građe pri čemu je Culler nezaobilazan. Culler o poeziji tvrdi sljedeće: „Suvremeni teoretičari, međutim, počeli su shvaćati liriku ne toliko kao iskaz pjesnikovih čuvstava, koliko kao asocijativni i imaginativni rad na jeziku – kao eksperimentiranje jezičnim vezama i izričajima zbog kojih se pjesništvo čini više uznemiravanjem kulture negoli glavnim trezorom njezinih vrijednosti“. Istaknuo bih i podcrtao riječi prema kojima "se pjesništvo čini više uznemiravanjem kulture negoli glavnim trezorom njezinih vrijednosti". Imajući na umu ovakav odnos prema pjesništvu mislim da su navedeni primjeri koje si naveo članku Sakramentalnost poezije potvrda njihove tobožnje "subverzivnosti" (i svih ostalih riječi koje iz ukočene pozicije uzvišenog elitizma odbacuješ, kao primjerice "revolucionarnost" i slično). Očito priznata frustracija govori u prilog činjenici da ovakav tip književne proizvodnje pomiče granice zadanog shvaćanja onoga što bi književnost trebala biti, budući da se ne može lako uklopiti u poznate obrasce. Da neutraliziram svoj stav naveo bih i da je u prilog ovakvom shvaćanju književnosti govorio čak i konzervativni književni kritičar, književnik i teoretičar T. S. Eliot u svome eseju o Tradiciji i individualnom talentu gdje je smatrao da svako istinski novo književno djelo transformira naše shvaćanje književne tradicije.
Svoj osvrt si mogao generalno nazvati i "manifest protiv poezije općenito" i pod sintagmom "degradirajuća profanacija" označiti skoro pa čitavo pjesništvo osim recimo Nikole Šopa. Uskoro bi mogli i početi lov na vješt... odnosno sve one pjesnike koji ne govore o univerzalnim temama smisla ljudske egzistencije već se odluče odabrati svakodnevnicu za svoju građu. Ili ne daj Bože u slučaju pjesnikinje koja se odluči pisati o svojim tamponima.
Kao odgovor na tvoj ponuđeni lijek protiv tzv. profaniranja "predmeta koji se uvelike tiče svih nas (a tiče li se zapravo?) u vremenu bez imovinskih pa čak i metričkih cenzusa" - naime vraćanju idealima dobrote, ljepote i istine - parafrazirao bih Nietzschea: onoga tko izjednači lijepo s dobrim i k tomu doda istinito treba ga izbatinati; imamo umjetnost da ne bismo propali od istine.