Desakralizacija poezije

Protiv degradirajuće profanacije

Pišem ovo kako bih sebi mogao artikulirati sljedeće afirmacije i negacije koje smatram nužnima, kako mi se stavovi i razmišljanja ne bi pomutili. Nadam se također da ću ovo uspjeti objaviti na korist, svijest i zadovoljstvo drugih, jer svakako vjerujem da se ovaj predmet uvelike tiče svih nas. Taj predmet je poezija i njezino moderno stanje.

Naivni promatrač bi olako zaključio kako poezija kao izričaj cvjeta u trenutnom stanju. Daju se primijetiti sve brojnije i brojnije stranice koje se bave objavljivanjem tekstova poznatih pjesnika, a i sve veći broj onih koji promoviraju i šire svoje pjesničke uratke. Sve je više stranica posvećenih objavljivanju i afirmaciji sve većeg broja autora koji se okušavaju u ovom polju. Netko bi zaključio da je ovo konačni plod suvremenog razdoblja obilježenog proširenom pismenošću i time širom načitanošću, razdoblja koje napokon otvara vrata sve većem broju ljudi da se izraze. Okovi i prepreke prijašnjih razdoblja su poništeni, bilo da se radi o imovinskom cenzusu ili cenzusu metrike koju netko poznaje. Poezija napokon postaje ono što treba biti – područje slobode izričaja i put za ostvarenje boljeg svijeta. Ovo je otprilike fasada koja nam je servirana danas.

Primijetit ćete da kod većine ovakvih stranica i portala kruže iste izlizane i ostarjele fraze, no ono što više bode oči je činjenica što su teme vječno iste. Kada kažem teme, ne mislim na bezvremenske arhetipe i osnovna egzistencijalna pitanja. Promatrajući ove stranice, može se uočiti mnogo sličnih ili identičnih situacija koje se mogu svesti ili na jeftinu (često pogrešnu i propalu) romantiku ili na još jeftiniju deklamaciju protiv statusa quo i bezvrijednu proklamaciju buduće neke (rijetko kada dosljedno ili ikako definirane) utopije. I često su to tekstovi popraćeni epitetima novog, svježeg, revolucionarnog, potrebnog, pohvalnog, značajnog i tako dalje. Ovo je što se tiče onih koji se okušavaju i koji se tek trebaju afirmirati. Pjesnici (ako neke možemo tako i nazvati) koji su po svojoj afirmaciji postavljeni na pijedestal pohvale i pažnje šire (čitaj: upoznate) javnosti, dijele slične karakteristike, i često znaju dotaći razine banalnosti i neukusa onih koji ih pokušavaju slijediti (čak i premašiti). Postavlja se nakon svega pitanje: kako je došlo do ovoga? Je li moj pogled na poeziju pati od pretjeranog elitizma i isprazne formalnosti, ili se događa desakralizacija onoga što je poezija nekada bila?

Koristim termin desakralizacija upravo zato jer je najprikladniji onome što poezija jest, što zapravo svaka grana umjetnosti kao takva jest. Općepoznato je da svaka grana umjetnosti na ovaj ili onaj način ima svoje korijene u religiji i ritualu. Iako se emancipirala kao zasebna djelatnost, postoji i dalje ono što bismo mogli nazvati genetska povezanost sa svojim pretkom. Narav umjetnosti (pogotovo poezije) je i dalje slična religijskoj, a dužnost je ostala praktički ista. To je dužnost obnove, utjehe i okrjepe čovjeka. Naravno, religijski obredi nose doslovni i nepobitni dodir s nadnaravnim, i jedino oni djelatno (ili bolje reći najdjelatnije) donose tri spomenute stvari. Umjetnost to donosi, no u smislu odgoja i pripreme duše da shvati tko je ona zapravo – da je ona zapravo iznad običnog života kao takvog, iznad onoga što se može opisati uzrečicom u se, na se i poda se. Gledajući poeziju kroz ove leće, nije čudno zaključiti kako je današnja poetska djelatnost u lošem stanju.

Ona se danas gleda kroz termine slobode, prkosa i angažmana. To su termini koji su sami po sebi neutralni, no koji su itekako opasni ako se uzmu kao samosvojni ciljevi. Moderna sloboda znači rušenje svakog okvira i granice. Prostor poezije je dostupan za sve i sredstva su neograničena. Dužnost poezije je prkos; prkos „manjku emocije”, nepravednom statusu quo, svima onima koji nameću okvire i granice. Angažman je u tome nužan, jer bez poruke i parole, zar išta ima smisla? Ovo upravo svodi poeziju na pamflet i demonstraciju, a ona je mnogo više od toga.

Stvaranje poezije su neki uspoređivali s alkemijskim činom. Drugi (mnogo češći) su je vezali s pojmom muza. Uz pisanje poezije se vezuje nadahnuće, pojava u kojoj pjesnik zapravo svojim jezikom i umijećem prenosi sliku koja mu je dana odozgo. Poezija je donedavno bila produkt (su)stvaranja, dakle stvorenje, svojevrsno živo biće, koje je disalo i donosilo ugodu jednako kao bilo koje stvorenje na ovom svijetu. Koji god pogled (ili koju god kombinaciju ovih pogleda) na kraju prihvatite, jedno je sigurno – poezija je više od parole i osobnog izričaja. To je zanat za savladati, koliko i blaženstvo za dobiti. Izričaj je slobodan koliko je pjesnik sam vješt, i koliko su njegovi vidici široki, a ne mogu biti široki ako se ograniče prvom i posljednjom godinom osobnog životnog vijeka. Valjanost prkosa je zatim određena onime protiv čega se prkosi, jer je ipak u idealnoj naravi pjesnika da bude pokoran i zahvalan onome koji mu je podario blagoslov pjesništva. Stoga, on se može prkositi samo protivniku Dobra, Istine i Ljepote. I na kraju, angažman ne valja izjednačavati aktivizmom i propovijedanjem. Te djelatnosti imaju svoje mjesto u ljudskoj djelatnosti, ali narav poezije je takva da se može angažirati samo u okvirima onih triju njezinih blagodati (obnove, utjehe i okrjepe).

Poezija je dar i zanat vezivanja probranih riječi, riječi koje neće parati uši svojom prazninom, nego koje će nositi svu težinu obnove, utjehe i okrjepe. Njezina narav i dužnost je izdizanje čovjeka iznad života u se, na se i poda se. Ona je djelatni predokus višeg i ljepšeg postojanja kojem treba stremiti. Stoga, potpuno je opravdano zaključiti da je ono što se događa s poezijom ravno izvitoperenoj profanaciji i blasfemiji.