Već sam u jednom svom ranijem tekstu spominjao hvalospjev Exultet i red je sada detaljnije govoriti o njemu, odnosno o onome što pobuđuje. Pjevanje ovog himna u mračnoj crkvi koju osvjetljavaju tek plamenovi svijeća središnji je događaj Vazmenog trodnevlja te i najpotresniji. Čudno je to zaključiti kada se sjetimo Getsemanija i Golgote, ali razmislimo li dublje o otajstvu koje se pred nama odvija vidjet ćemo da je tako. Getsemani i Golgota nas potresaju jer je u patnji stradao najpravedniji među nama, ali s tim nam se lakše pomiriti nego s onim što se dogodilo u noći kad je Krist ustao iz mrtvih. Naše praktično iskustvo, ali i iskustvo povijesti upravo nas upućuje na cinični zaključak kako istinska pravda ne postoji. Sitni bljesci tu i tamo mogu zamazati oči, ali trajno ljudsko stanje obilježeno je smrću koja relativizira svaku pravdu. Čovjek zbog svoje ranjene naravi nije sposoban nadati se ni svoju radost usmjeriti prema budućnosti. Predobro da bude istinito stalno kljuca ljudski um i trajno ga žulja poput kamenčića u cipeli. Memento mori prije uskrsnuća bio je zlokobniji podsjetnik. Povratak u prah nije bio tek poziv na poniznost. To su sve bili izrazi čovjekove konačne bijede, kobne ranjenosti i krajnje nemoći. Kristova muka i smrt u tom kontekstu pratila je samo logičku postavku svijeta. Život će prije ili kasnije gasnuti u dolini smrti, i tu ne može nitko ništa napraviti. Istina, čovjek svojski mrzi smrt i opire joj se svakom prigodom, ali i čak i u onog najstrastvenijeg mrzitelja smrti postoji (barem u podsvijesti) uvjerenje kako će ga ona već stići, i da će nakon duge trke pokleknuti pred njom. Getsemani i Golgota logika su povijesti, ali povijest nije računala na Otkupitelja koji će ju otkupiti. U tome leži sva potresnost ovoga događaja.
Exultet je vjerojatno najljepši hvalospjev naše zapadne liturgije – možda naše liturgije uopće. Bljesak potresnih i radosnih slika spjevan je jednostavnom jednoglasnom melodijom usred tišine upaljenih svijeća. Zborska polifonija i orkestracija jednostavno bi je sputala. Himan je sam sebi dovoljan i po glasu Njegova levita ima snagu iznova začuditi, iznova ganuti, a te nas iznova isprovocirati, jer svjedoči o istini koju je svatko čeznuo, ali nitko nije mogao pojmiti. Smrt je svladana! Krist je uskrsnuo! Krist je uskrsnuo i čeka nas da se poredamo iza njegova pobjedonosnog stijega! To je radost koja boli, jer smo svjesni koliko smo je nedostojni. Svjesni smo grešnosti svijeta i naše opakosti. Svjesni smo svih stranputica i svake rane koja je nastala zbog naše oholosti i samovolje. Svjesni smo Adamova i Evina grijeha, srdžbe Kajinove, nevjernosti Noina naraštaja, Izraelove prevrtljivosti i sujete svih vladara koji su sebe postavljali na božansko prijestolje. Svjesni smo naše osobne iskvarenosti i logike svijeta koja operira po jednostavnom principu trajnog propadanja. Radost uskrsnuća daleka je koncepcija. Čežnja za njim usađena je duboko u nas. Svjesni smo da je smrt nešto nama neprirodno, ali ona se usadila toliko u naše postojanje da je postala prirodnija od života. Uskrs je neviđen obrat, obrat tako snažan da nas u svojoj radosti potresa poput žalosti – čak i jače.
Radost ove naravi neprispodobiva je. Čak ni naša osjetila ne mogu naslutiti njezinu puninu. Tek kroz slike i aluzije možemo početi pojmiti njezin sadržaj. Melodija Exulteta je blaga, ali prodorna i u njoj je spjevana čitava povijest spasenja. Pred nama su spjevani svi naši padovi, ali sada u svjetlu Uskrsloga, koji je od svakog pada napravio vrelo milosrđa. Krv kojom su se vrata premazivala one prve pashalne noći zatitrala je u ispunjenju, jer je Krv pravog Jagnjca obilježila naše dovratnike. Adam i Eva izdahnuli su u olakšanju, jer je njihov grijeh nagnao Otkupitelja na još veću i jaču ljubav. Mrak je ustuknuo jer je bljesnula Danica koja ne zna zalaza. Joseph Ratzinger pronicljivo je uočio ovaj predokus radosti u očima Izaka koji je za dlaku izbjegao žrtvu jer je Bog providio ovna koji će stati na njegovo mjesto. Umjesto zaključka, ostavit ću vam njegovo razmatranje, u kojem se vidi smisao i punina majke svih hvalospjeva:
Naposljetku, ovomu kontekstu pripadaju i razmišljanja o značenju imena Izak, koje u sebi nosi korijen 'smijati se'. Biblija u tomu ponajviše vidi aluziju na nevjernički i žalostan smijeh Abrahama i Sare, koji ne žele vjerovati da još mogu dobiti sina (usp. Post 17,17; 18,12). No, s ostvarenjem obećanja taj se smijeh pretvara u radostan smijeh, grč osamljenosti se pretvara u radost ispunjenja (Post 21,6). Kasnije predaje ovaj smijeh više ne povezuju samo s Izakovim roditeljima, nego i s njim samim. I doista: zar on nije imao razloga za smijeh kada se nakon neizmjerne napetosti zbog smrtnoga straha odjednom pokazao zapleteni ovan kao rješenje zagonetke? Zar se nije trebao smijati kad je okrutna i žalosna drama uspinjanja i vezivanja odjednom okončana tako neočekivano, i nakon zastrašujućega početka gotovo komično, ali s tako oslobađajućim i otkupljujućim ishodom? U tomu se trenutku pokazalo da svjetska povijest nije tragedija, nerazmrsiva i žalosna igra sila koje se bore jedna protiv druge, nego 'divina commedia': mogao se smijati onaj koji je bacio pogled na zadnju stvarnost.[1]
[1] Joseph Ratzinger, Gledati probodenog, Verbum, Split, 2008., str. 126.