Uskoro nam se bliži svetkovina Krista Kralja, te iako smo na samom kraju godine, kroz misli mi prolazi jedna od himni koju pjevamo na vrhuncu liturgijske godine – Hvalospjev uskrsloj svijeći. Veličanstvo liturgije Velike Subote je u tome što se na poseban način spominjemo onoga što svijet nikad nije vidio, onoga što svijet nikad nije mogao zamisliti, pa na kraju krajeva – onoga što svijet nikad nije zaslužiti. Poezija protkana kroz tekst hvalospjeva eksplozija je prejasnih slika, a melodija usađena u tekst izmiče svakom opisu. Uistinu je to himan pobjede i radosti, ali ta pobjeda i radost neprispodobivi su. Ne radi se tek o snažnom ushićenju, nego o sreći koja ledi kosti. To je gromki proglas slave koji je otpjevan u teškoj blagosti koja je ovozemnom čovjeku daleka u poimanju. On je osjeti kao iskonski titraj duše, ali dok osjeća svu njegovu slast, on istovremeno osjeća i njezinu gorčinu. Ne radi se o gorčini zla, nego o gorčini našega stanja. Taj hvalospjev je provokacija koja tvrdi da se dogodilo ono čemu se nitko nije nadao – Spasitelj je uskrsnuo, a mi smo po tom uskrsnuću spašeni. To je naravno iskonska čežnja svake duše, ali naša je duša svjesna kako mi nismo sposobni takvo što postići. Ona čak nije sposobna zaslužiti takvu Milost, ali usprkos svemu tome – to čudo se dogodilo. Suza radosnica koja u tom trenutku pada teža je od Isusove suze za Lazarom, jer ono što je vjekovima mnogima izmicalo sad se ispunilo. Uskrsnuće je doista stiglo! Spasenje je uistinu stiglo!
Nastavimo li naš hod kroz liturgijsku godinu, uvidjet ćemo kako je ono što je ispjevano na Veliku Subotu samo najava na ono što nas u konačnici čeka, a to je ponovni dolazak Krista Kralja! Krist, Kralj svega Stvorenog, doći će još jednom i konačno podložiti sve svoje neprijatelje i pred svima razdvojiti pravedne od nepravednih. Uskrsnim danom najavljen je dolazak koji će zaključiti povijest, dovršiti otkupljene i započeti vječno rajsko uživanje. Vjerojatno je zato Hvalospjev tako blag, jer gromoglasje s kojim će Krist ponovno doći biti nešto što će tek preobražene duše moći podnijeti. Pojava Krista Kralja kao i Njegovo uskrsnuće bit će ispunjenje onoga što smo čeznuli, a čemu se nismo imali pravo nadati. Kako je protiv svake nade bilo Uskrsnuće, tako je još više protiv svake nade bio dolazak Kraljevstva Nebeskoga, i u oba slučaja – ispunila se čežnja na radost koja je teža od smrti. Kako smo na izmaku godine B, možemo se osvrnuti na prvu rečenicu ovogodišnjeg evanđelja. Sv. Marko svoje evanđelje započinje jednom od najprovokativnijih rečenica što se ikad mogla zapisati: Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.
Biskup Robert Barron snimio je propovijed u Došašću raspravljajući upravo o ovoj rečenici i moram priznati kako mi njegove tvrdnje o teškoj provokativnosti ove rečenice nisu bile toliko uvjerljive. Kao običnom kršćaninu, meni je ova rečenica bila upravo to – obična. Marko je svakako bio štur evanđelist, tako da me nije ni čudilo što je sam uvod bio jako štur. Od te propovijedi pa do trenutka ovoga pisanja nizali su se tekstovi, videi, podcasti koji su me potpuno razuvjerili, prije svega po pitanju 'šturosti' Markova evanđelja, te zatim po pitanju ove uvodne rečenice. Za to prosvjetljenje se prije svega moram zahvaliti grupi New Polity koja uistinu nudi svjež sadržaj kojeg je naša kršćanska kultura nepravedno i na svoju štetu zaboravila. Da ne širim previše temu, zadržimo na ovoj rečenici. Prije svega, provokativnost dolazi već u prvoj značajnoj riječi – Evanđelje. U prethodnim paragrafima smo raspravili o naravi radosti u ovoj Radosnoj vijesti, ali se sada moramo osvrnuti na kontekst u kojoj se ona pojavljuje. Kako je biskup Barron primijetio, govor o radosnoj vijesti dolazi u vrijeme kada se kršćani već počinju profilirati od Židova i poganskog svijeta kao egzistencijalna prijetnja. Već je sredina 1. stoljeća bilo vrijeme kada se pojavljuju prvi progoni i kada se kršćanska zajednica etiketira kao prevratnička organizacija. To je razdoblje kada apostoli počinju podnositi mučeničku smrt, i sam autor evanđelja neće previše kaskati za njima. Govoriti stoga o Radosnoj vijesti zbog koje život postaje teži i kompliciraniji provokacija je sama po sebi, stavljajući na sebe teret dokazivanja svoje autentičnosti. Narav Markova izvještaja provokacija je upućena kršćanima, dok njegov sadržaj predstavlja provokaciju i sablazan za čitav okolni svijet.
Prevedimo taj sadržaj na latinski: Iesu Christi Filii Dei. Preinačimo li malo ovaj Filii Dei u Divi Filius dobit ćemo 'božanski' naslov cara Augusta i njegovih nasljednika. Rimski svijet u koji se Krist rodio izgrađen je na padu jednog od najznamenitijih moćnika što su kročili svijetom – Gaja Julija Cezara. Poslije svoga stradanja, mnogi su se nadali da će s njime zauvijek počinuti i tiranija, ali dogodilo se upravo suprotno. Ime Julija Cezara bacilo je sjenu na čitavo Rimsko Carstvo i oblikovalo ga je sve do njegova raspada. Štoviše, Cezar je zbog svoje popularnosti i političke učinkovitosti doživio brzu divinizaciju, a kult koji se oko njega gradio predvodio je njegov posvojeni sin Oktavijan (kasnije August) koji se volio kititi naslovom divi filius. Njegova predanost kultu svoga ubijenog oca bila je takva da su ubojstva njegovih političkih neprijatelja graničila s ljudskim žrtvovanjem. Taj krvavi kult služio je za njegovu osobnu legitimaciju, ali i za legitimaciju rimske moći. August i njegovi nasljednici doživljavat će istu posmrtnu divinizaciju, što znači da Rim kao takav više nije bio samo politička moć nego i božanska država. Rimski car nije bio tek obični suveren, nego božanski autoritet kojem su njegovi podanici dužni ne samo poslušnost, nego i kultnu predanost. U kasnijim stoljećima Rimskog Carstva, upravo će taj neposluh prema kultu rimskog cara dovesti brojne kršćane u pogibelj. Zamislite onda oštrinu Markove provokacije kada piše o Isusu Kristu, sinu Božjem. Nasuprot sile koje je čvrstom rukom vladala poznatim svijetom, nasuprot moćnika koji je uveo pax Romanu i spasio svijet od brojnih unutarnjih i vanjskih ratova, nasuprot Carstva koje je ostalo gdje god je došlo Marko suprotstavlja skromnog i nepoznatog poslanika koji će propovijedati u zabačenom kutku tog novog svijeta. Ova osuda divi filiusa nikako nije mogla ostati nezamijećena, i poredba koju nam Marko donosi oborila je maske sa svih svjetskih moćnika.
Božanski naum smatrao je prikladnim da se najavljivani Mesija pojavi kao siromašni tesar u nepoznatoj zabiti gizdavog Carstva i dok je to u očima svijeta bilo krajnje neprikladno i suludo, u božanskim očima to je bio najlogičniji slijed. Bog je pozvavši Gideona na boj protiv Midjanaca srozao mu vojsku na 300 hrabrih, kako bi se Njegova ruka jasnije očitovala u njihovoj pobjedi protiv neprijatelja. Bog je u Kristovoj pojavi pokazao pravi centar moći, a to je u Riječi Božjoj po kojoj sve postaje i bez koje ništa ne može postojati. Svi kraljevi svijeta posjeduju krhku moć koja se može u svakom trenu urušiti, dok je moć Kristova ono što je trajno i što ne prolazi. Kristovo poslanje zametnulo je konačni boj između kraljeva svijeta i Kralja svega svijeta, a Njegov drugi dolazak potvrditi uz kojeg kralja smo stali. Sasvim je jasno uz kojeg kralja trebamo stati, ali mislim da si trebamo iznova osvijestiti privilegiju izbora kojeg smo dobili. Kako je rečeno na početku, protiv svake nade ispunila se ljudska čežnja otkupljenja. Čovjek pred tim ispunjenjem stoji u nevjerici, svjestan svoje nedostojnosti. Po svakoj logici svijeta, čovjek se već trebao pomiriti sa svojim propalim stanjem, a Krist Kralj došao je i svojom je božanskom logikom razbio svjetovan očekivanja. O sretne li krivice kojom smo zavrijedili Kralja nad kraljevima. Živio Krist Kralj!