Godina 2024., pa i samo desetljeće u koje smo dramatično ušli izbijanjem krize COVID-19, razdoblje je u kojem su mnoge stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo došle na naplatu. Galopirajući optimizam uvjeren u neki stalni neprekidni napredak i naše neopravdano mišljenje da se s nama konačno zaključuje povijest doživljavaju svoj konačni krah. Trajni hod liberalizma koji je obećao potpuno oslobađanje čovjeka od svih 'predrasuda' i 'kočnica progresa' kao da se trajno zaustavio. Internet i društvene mreže koje su obećavali trajno uvezivanje čovjeka pospješile njegovu trajnu atomizaciju koja ga je onesposobila za životno bitne odnose, a umjetna inteligencija koja se kroz ovu godinu nametnula kao household termin polučila je više sablasnih implikacija nego onih radosnih. Svijet u kojem se danas nalazimo doima se sve nestabilnije i sve je veća svijest da smo u teškim porođajnim mukama nekoga novog doba koje nije nužno ono koje će za većinu biti pogodno. Sedativi našega u povijesti neviđenog luksuza i trajne zanimacije kruhom i igrama dana (bilo da se radi o estradi, sportu ili društvenim mrežama) više nisu u mogućnosti ponuditi sklonište od anksioznosti i strepnji koje nas društveno i civilizacijski zahvaćaju. Ono što je svakako utješno u svemu tome je da se ovo ne događa prvi put, i da su mnogi već dali svoje odgovore na ovaj problem. Jedan od tih mudraca, i možda najmudrija osoba koja se uhvatila u koštac s ovim pitanjem, upravo je biblijski Propovjednik.
On uzima ovo stanje trajne prolaznosti i promjenjivosti kao Božju datost. Prema Propovjedniku, prava novost ne postoji jer što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem (Prop 1, 9). Propovjednik koji redak kasnije nastavlja svoju konstataciju, strogo ustvrdivši kako od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći (Prop 1, 11). Propovjednik se ne suzdržava od ocjene našega stanja i bez straha iznosi sve njegove implikacije. Ovaj potonji redak jezivo odzvanja jer ono što mi danas olako zaboravljamo vrlo lako odlazi u daleku prošlost. Uslijed silnog bombardiranja informacijama, mi zaboravljamo čak ono što se dogodilo prethodni dan. Dok nam sadašnjost tako brzo klizi kroz prste, naša prošlost (koliko nam god ona u danom trenutku zapravo bila bliska) izmiče svakoj mogućoj koncepciji. Koliko li je onda to tek akutno kada se dogodi nečija smrt i vječni nestanak s ove zemlje. Nije uzalud psalmist primijetio kako su dani čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo (Ps 103, 15-16). Ništa na ovom svijet nije imuno na smrt i zaborav. Čak i oni velikani ili spomenici koji na prvu kao da i danas žive, žive tek u onoj mjeri u kojoj mi možemo dozvati sebi u pamet. Ljudi, spomenici, zgrade, običaji, sve ono što je nekoć poput krvi i mesa u jednom vremenu bilo prisutno, pred nama danas stoje kao šuplji i nijemi ostaci nekog vremena koje nam može pobuditi tek neki kratkotrajni podražaj i ništa više. Tako je s ljudima prošlosti, i moramo osvijestiti kako će tako i s nama biti.
Moramo si također osvijestiti kako nikakvim sredstvima ili životnim stilovima ovu stvarnost nećemo poništiti. Sam Propovjednik je to sve isprobao stječući mudrost, krijepeći se vinom, gradeći velebne građevine, skupljajući bogatstvo i zadovoljavajući svoje srce u svakoj mogućoj mjeri, ali rezultat je bio isti – opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem (Prop 2, 11). Sve se na zemlji u svoje dato vrijeme pojavljuje i u svoje dato vrijeme kopni i nestaje u zaboravu. Mada je taj poredak samo po sebi dobar i jasan, mnoge su nepravilnosti koje vladaju u svijetu. I pravednika i bezumnika čeka isti kraj. Čovjeka i zvijer čeka isti kraj, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost (Prop 3, 19). Propovjednik iznova daje savjete za dobar život. On je uvijek na strani mudrosti i razboritoga života, ali kao da sam sebe iznova pobija navodeći kako je sve u konačnici isprazno i besmisleno. Propovjednik nije slijep na činjenicu kako će trud ljudi često propasti kao žrtva nemara potomstva koje će sve lako zaboraviti, niti je slijep na činjenicu kako će bezumnik češće napredovati lakše od pravednika. On nije slijep ni na to kako će blago i obilje čovjeka češće uništiti nego mu pripomoći te je svjestan kako će mnogi bogatstvo nakupiti, a nikad u njemu neće moći uživati. On nije slijep na činjenicu da je čovjek uglavnom u neznanju što će biti s njim i kako nikada neće moći dokučiti svoj konačni smisao na ovom svijetu. Njemu su u konačnici žalost i jad uvijek ispred veselja i gozbe. On pred nama svjedoči o svim ovim činjenicama života , ali ne u duhu malodušja. Bili bismo u krivu ako bismo Propovjednika čitali kao svojevrsnu lamentaciju ili krik protiv besmislenosti ljudskoga postojanja. Ovo je prije svega budnica, poziv na naše otriježnjenje, jer ipak nismo ostavljeni kao siročad u ovoj borbi za smislenim životom.
Već u drugom poglavlju ove knjige nalazimo misao koja kaže kako nema čovjeku druge sreće već jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom. I to je, vidim, dar Božje ruke (Prop 2, 24). Ova misao provlači se kroz čitav tekst i stavlja novo svjetlo na sve izrečeno. Na prvu ova misao djeluje kao svojevrsni camusovski impuls, odnosno bolje rečeno kao svojevrsna najava Camusovog Sizifa. Usprkos svim beznađima i potpunom sviješću da sve što radimo neće imati u konačnici nikakvoga smisla, mi moramo poput veselog Sizifa gurati naš kamen uzbrdo jer ćemo u jedino tom uzaludnom guranju naći naš konačni smisao i naše ispunjenje. Poput Sizifova kamena, smisao ovakvog promišljanja sklizne nizbrdo čim dođe do svog vrhunca. Stoga pred nama stoji pitanje je li tako i s Propovjednikom. Odgovor je naravno ne, jer Propovjednik računa s Bogom. Propovjednik pretpostavlja Boga, i to Boga kao iskonski princip koji je uredio sve što postoji. On jasno pretpostavlja povijest Izraela i povijest njegova hoda s Bogom te pretpostavlja svu mudrost koja je iz te interakcije proistekla. Bog je jedini smisao naših upornosti i našega truda pod teškim suncem. U Njega su jedino ključevi svih zagonetki života. Mudrost Boga nikada nije dovedena u pitanje, ne zbog nekog straha pred tiraninom, nego zbog svijesti o neredu koji nastaje kada se čovjek odmakne od božanske mudrosti. Propovjednik jasno pretpostavlja Božji sud i u zaključku svoga spisa on nas upozorava: Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek Jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud (Prop 12, 13-14). Afirmacija djelovanja usprkos svoj ispraznosti ovoga svijeta pretpostavlja Boga koji uređuje i upravlja svemirom, jer kako Propovjednik mudro upozorava: Tko pazi na vjetar, ne sije, i tko gleda na oblake, ne žanje. Kao što ne znaš koji je put vjetru ni kako postaju kosti u utrobi trudne žene, tako ne znaš ni djela Boga, koji sve tvori (Prop 11, 4-5). Zato ne smijemo biti mlaki prema izazovima života!
Prisutnost Božja osvjetljava naše djelovanje. Oslobađa nas od idolatrije koja oko vremenitih predmeta i navika plete svoj krajnji smisao. Sva ispraznost nad ispraznošću zapravo je jedno veliko svjetlo koje upozorava na dvije glavne stavke koje čine čovjeka. Prva je ta da je on u konačnici nezasitno biće, da je njegova čežnja preduboka za ono što vremenite sreće nude. Prije ili kasnije sve će nas na ovom svijetu ožalostiti ili razočarati. Druga stavka koja je osvjetljena, odnosno imperativ koji je stavljen pred nas je sljedeći: ne skupljajmo blago u vremenitom jer će nam ga vremenito proždrijeti i tako nas ostaviti gole i oskudne. Naša duša nije stvorena za tek vremenito, nego za ono što je iznad njega, što se u vremenitom tek u bljeskovima otkriva i pokazuje. To je naša radost nad svakom životnom ispraznošću, jer nas ta ispraznost vodi u konačno ispunjenje koje nije od ovoga svijeta. Stoga poučeni time, radosno poslušajmo novogodišnju poruku koju nam Propovjednik šalje:
Zato s radošću jedi svoj kruh
i vesela srca pij svoje vino,
jer se Bogu već prije svidjelo
tvoje djelo.
U svako doba nosi haljine bijele,
i ulja nek ne ponestane na tvojoj glavi.
Uživaj život sa ženom koju ljubiš u sve dane svojega ispraznog vijeka koji ti Bog daje pod suncem, jer to je tvoj udio u životu i u trudu kojim se trudiš pod suncem.
I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.
(Prop 9, 7-10)