Da samo površinski poznajemo njegove životne putanje, Nikola Šop bi i dalje bila iznimno zanimljiva osobnost koja bi zavrijedila naše suosjećanje i divljenje. Do svoje dvadesete godine izgubio je praktički sve članove svoje obitelji te je samo čistom nekom providnošću izbjegao sigurnu smrt dok je bio dijete. Živio je sa skromnim sredstvima, u skrovitosti i samozatajnosti i nakon sudbonosnog pokušaja bijega u Beogradu pred napadom 1941. godine, ostao je trajno obogaljen, te uskoro i privezan za postelju. Usprkos svemu tome, usprkos tjeskobi i teškoći te životne putanje, Nikola Šop nije odavao nikakve naznake malodušnosti i rezigniranosti. Dapače, kroz njegov život i rad treperila je tiha samozatajna radost te skrovita zahvalnost koja je uživala u bogatstvu svoga skrivenog svijeta.
Ono što također izaziva ganuće (pa u konačnici i čuđenje) je što su ove karakteristike pratile njegov pjesnički rad. Nikola Šop, pjesnik velike erudicije i širokog književnog iskustva, često je bio neshvaćen, i čak oni koji su ga cijenili, kao da su ga cijenili iz pogrešnih te površnih razloga. Malo stručnjaka je s ozbiljnošću proniknulo u njegov rad, a i oni koji jesu slabo su poznati široj publici koja Šopa prepoznaje tek po slatkim pastoralama i Kristu vagabundu koji dolazi među malene i obične. Smatram to u velikom nepravdom i to je jedan od razloga zašto sam naumio ovo i napisati. Ne pišem ovo kao stručnjak, jer mi se valja još upoznati s veličinom koja jest Nikola Šop. Pišem ovo kao zaljubljenik koji ga tek upoznaje. Usudio bih se reći da ovo pišem kao jedan od njegovih učenika, iz zahvalnosti za ono što mi je podario. Pišem jer dobre stvari ne valja skrivati, nego ih treba otkriti na veću radost svih. Zbog toga, ne čitajte moj tekst kao studiju, nego kao pozivnicu u svijet ovog jajačkog pjesnika i kao panegirik velikom učitelju.
Dugo sam promišljao o onome što me je privlačilo u pjesmama i pričama Nikole Šopa. Rječnik je jednostavan, nepretenciozan, ispunjen skoro priprostom naivnošću, a toliko toga je u njega sabijeno. Njegovi stihovi napisani su s lakoćom, čestertonijanski rečeno: kao da se ne shvaćaju previše ozbiljno. Ipak, ti sklopovi djelovali su na mene kao magija, i nisam mogao drukčije dokučiti kako je to uspijevao nego upravo tako - magijski. Erudit i iskusni latinist Nikola Šop imao je i previše predispozicija da takvu magiju izvodi, ali opet je ostala znatiželja koja se pitala odakle dolazi magična sposobnost. Ono što mi je pomoglo u čitanju Šopa bio je Tolkien, konkretnije njegov esej On Fairy Stories, jedan od najznačajnijih tekstova koje je ikada napisao. Ta rasprava o naravi bajke i fantastične priče bila je velika prekretnica u osobnom razumijevanju tog žanra, ali i književnosti općenito. Značajan uvid iz eseja bilo je Tolkienovo protivljenje podređivanju bajke kategoriji dječje književnosti, osvrćući se na njezin povijesni razvoj. U Tolkienovom pogledu, bajka je predmet sekundarnog svijeta (određenog „Vilinja”), koji nastaje posebnim umijećem, postupkom (kojeg on imenuje pojmom subkreacija) i maštom. Mada to „Vilinje” nije primarni svijet, on je obilježen zdravim razumom i unutarnjim skladom, iz kojih niče „stvarnost” tog svijeta i svojevrsno htijenje da se taj svijet utjelovi. Cilj bajki zapravo je posvijestiti čitatelja o naravi stvarnog svijeta. Ono što ne primjećujemo u svakodnevnom životu u bajci dobiva neusporediv naglasak. Koncentriran i pročišćen od svakodnevnih banalnosti, bajka pročišćava um i njegov pogled na svijet, te čitatelja u konačnici izdiže i otkupljuje od nastranosti i banalnosti kojima često potpada. Iz ovoga je jasno da su bajke daleko nešto više od šašavih pričica kako nam se često danas serviraju.
Nakon tih spoznaja, Šop mi je postao jasniji. Ne znam je li Šop upravo po tim stavkama promišljao dok je pisao, ali svakako vjerujem da iznesena Tolkienova teorija bajki drži vodu u Šopovoj lirici. Kao i u Tolkiena, sve što je Šop napisao postalo je utjelovljeno. Šop je u svom pisanju stvorio svoje Vilinje, ispunjeno rodnom Bosnom, pastirima, pijetlovima, sitnim običnim ljudima, i tako dalje. Šop je pisao naivno, skoro i neuko, ali ta odora kojom je zaodjenuo svoju poeziju (ali i ostale tekstove) samo je to – odora. To je odora kroz koju je potentno i bez pretenzija uspijevao biti i blag i oštar, nježan i grub, idiličan i ciničan. Koliko god je stihovima znao raznježiti, toliko je bio sposoban i provocirati. Šopov pjesnički svijet je istovremeno bio svjestan i svih blagoslova života, ali i svih njegovih trnova. Šopov Krist u pjesmi Kuda bih vodio Isusa (jedna od mojih omiljenih) nije tek društveno svjesni vagabundo. U toj pjesmi stoji pred nama, u odjelu i kontekstu modernog građanskog i industrijskog društva, Krist koji je nekoć prije zaplakao kad je došao do Lazarovog groba. Šopova baka, koja je jedan od njegovih čestih motiva (Smrt moje bake, Bakine naočari), nije tek njegova slatka bakica. Ona je svijet koji je nestao, koji se urušio u teroru vremena, sklonište i idila kojoj se nikad više neće moći vratiti. Šopova djeva kojoj se s tolikim strahopoštovanjem obraća i s tolikim štovanjem ophodi (Nevinost, Svjetiljka za nju, Molitva za njezino tijelo, Tajni pohod) nije tek sladunjava karikatura Laure. Šopova djeva je nedostižni ideal, ideal koji se ne bi trebao ni dostizati jer bi se njegovim dostizanjem sam ideal pokvario i urušio. U Šopovom pjesništvu svaka sitnica nalazi svoje mjesto. Svaki predmet, osoba i pojava ima svoj život i oni trepere u njegovim stihovima kao zviježđe u jasnoj noći. Tu se očituje i Šopovo franjevačko shvaćanje svijeta – sve ima svoje dostojanstvo upravo zato što je. Šopovo Vilinje je stoga obilježeno i tragičnom notom, jer kao što rekoh – sekundarni svijet je tu da kroz njega upoznamo primarni. Primarni svijet Nikole Šopa bio je opterećen brojnim osobnim tragedijama, ali i tragedijama širih razmjera, od svjetskih ratova i uništenja do ispraznosti novog modernog doba. Šopov svijet je onaj koji vapi za otkupljenjem i obnovom, i to je ključ kroz koji najviše volim čitati Šopove tekstove. Čak i u njegovim najapstraktnijim tekstovima (Kućice u svemiru, Svemirski pohodi, Astralije...) ta želja za nadilaženjem okova turobne stvarnosti trepere sve jasnije. Šopovi tekstovi predstavljaju utjelovljenja njegovih ideja, emocija i stremljenja, koja u odori jednostavnog i začudnog dobivaju na snazi i dubini.
Posljednja velika nepravda njegovog života bila je 2. siječnja 1982., odlazeći s ovoga svijeta skoro neprimjetno. Njegov sprovod i žalost za njim bili su ugušeni u pompi sjećanja i spominjanja na Miroslava Krležu koji je umro koji dan ranije. U smrti bučnog velikana hrvatske književnosti izgubila se smrt njezinog tihog virtuoza. Ipak, s biserjem se ne valja paradirati, jer mogu upasti u blato i propasti. Šopova poezija je upravo to - vrijedno biserje. Evo vam nekoliko primjeraka da se uvjerite!
Kuda bih vodio Isusa Isuse blagi, u doba kasnih sati, kad još bdiju siromasi tvoji. Skromnom krojaču odvest ću te, da ti jedno obično odijelo skroji. I obućaru malom, koji svu noć kuje oštre čavle u teški potplat. Dok tvornice cipela žučno bruje. Milion pari da skuju za jedan sat. Zatim čovjeku, koji šešire pravi, sa spuštenim obodom, da skriju bol. Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi. Prostran da u se primi i tvoj oreol. Onda ćemo poći u krčmu kraj grada, koja liči na stari, nasukani brod. Gdje braća za stolom, od silnog jada bacaju čaše i šešire na pod. Prvi krik pijetla bit će britka strijela, od koje će ti srce da krvari. Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela. Prepoznat ne ćeš ni ljude ni stvari. A trećim krikom kad se pijetli jave, o Isuse, zateturat ćeš od bola. Tvoj šešir će pasti s glave. Šešir i aureola. Božanski cirkus Kako me danas bole harlekini I tužni augusti glupi. Isuse, na srce mi ranjeno melem pamuka privini. Danas bih volio da budem jako ružan. Da se trese za mnom svjetine rug. Da budem grbav i u hodu hrom. I nos da imam vrlo, vrlo dug. Bol glupih augusta i harlekina moj Isuse, toliko me tišti. Pođimo, pođimo k njima sa majmunom koji se mirno pred cijelim svijetom bišti. Pođimo i sa medom, koji u hlačama vješto poigrava na štapu, a poslije za bijednom milostinjom ponizno pruža svoju staru kapu. Pođimo i sa bubnjem, čija je siva koža tako sveta i tako skupa. Jer bubanj je mrtvo magare, po kome mali još uvijek nemilice lupa. Pođimo tako među auguste i harlekine. Samo što prije, moj Isuse sveti. Mi ćemo za njima od teškog bola, a oni za nama od smijeha umrijeti. Zašutjeli smo kao tamni... Kako sam sada umiren u svom bolu. I kako sam sada velik i iskren drug grmlju ovom kraj puta i svom volu, koji za sobom vuče preteški, stari plug. Vraćamo se u selo, dok uz put lišće šušti. Ja sam pognute glave, a on nijem. Riječ njegovu gluhu, jezik mu nemušti, već nazirem, već razumijem. Klecamo kraj Raspela, na kome osamljeno već odavno visi zaboravljen Bog. I kao što pred njim ja svoj šešir skidoh, i vo bi smjerno povio svoj rog. Zašutjeli smo tako tamni u sutonu plavom. Sa seoskih ognjišta crn se vijuga dim. I on kao da je brižno klimnuo glavom. Klimnuo još jednom, a ja za njim. Svjetiljka za nju Od modrine neba staklo za nju livam i vezem ga srmom zvijezde ponoćnice. Od bdijenja plamen kujem i okivam. Opaljeno mi je njime tamno lice. I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene, Da svjetiljku prekrije, kad pođe da spava. U kopreni onoj prepoznat će mene, lik moj, što ga zora ocrtava. I tugu svoju pretvaram u plavog leptira, Sa očima vlažnim od suza ili rose U ponoć da oko nje savije lijet mira. I umirući utone u mrak njene kose. Nevinost Danju je budno skriva obično odijelo. Ono se tako skromno do koljena širi. Ljudi joj vide samo lice bijelo I ruku, što čedno iz rukava viri. Noću, kad sa nje pane haljina svijetlo-plava I spusti se niz vrata malog stana, Nevinost joj se kroz bijelo platno ocrtava. I postelja od nje bude obasjana U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti, Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika, Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti. To su grešne želje noćnih prolaznika. Među njima se sija samo jedan sjena: Nemirna moja duša, tužna lutalica. Ona nečujno doleti do kreveta njena. I tiho je pokrije, spuštenih trepavica. Bakine naočari S teškim konjima sad će večernja kola odvući iz doma mog sve stvari. Pusto je, još samo tinjaju nasred stola mrtve mi bake mutne naočari. Koliko puta su bistro gledale u mene, na plemenitom joj nosu radosno dršćući. Koliko puta tajnim suzama zamagljene što već je svanuće, a još se ne vraćam kući. I nema me i nema, a Velika kola već gasnu i baka je sva u mraku i brizi... Niz hladne, ugasle očari nasred stola jedna suza još klizi. Pjesnikovo proljeće Kroz gradić, kojim se već nitko ne žuri, ja hodam sam i o tebi snim. Nad mojom cigarom katkad se natmuri i uskovitla teški dim. Pomislim na te i obasja se život moj mali. I prene se ovaj utihnuli grad. Pomislim na te i na mom kaputu se upali sva dugmad. Pomislim na te i gle, odjednom vrpca na mom šeširu se zablista. Pomislim opet i na obodu mom ledenom venenje suho zapupa, prolista. Prolazim samotno i okreću se za mnom pogledi ovog malog svijeta. Svud šapću, zašto se na mom kaputu tamnom sijaju sva dugmeta. Tko je taj došljak, što luta zamagljeno? Hod mu je tako svečan, lik mu čist. Tko je taj, što je šešir svoj zadjeno u jeseni mrtvoj mladi, proljetni list? Pjesma najmanjem čovjeku Negdje si, negdje, malen i pognut, Ti najmanji na svijetu cijelom. Pusti sad pozdrav i prekini svoj put, stope tvoje da taknem svojim čelom. Ah, ja znam da i vrane mogu iz usta ti iščupati jedini zalogaj. A dječurlija te vuče za nogu, kad prođeš kroz seoski neki kraj. Umoran zaspiš li koji put u hladu, od koprive vijenac ti oviju oko glave, od kudjelje namjeste ti bradu. I po jedan čičak na rame ti stave. Pritaje se i slamkom te milo golicaju po nozi, jer ti si uvijek bos. Ili tvom dahu prinesu leptirovo krilo. Dišući ti ga uvučeš u nos. U šaku ti zadjenu kukuruzni klip, i zaigraju uz viku sve jaču, pa onda veselo, đip, đip, kao preko pranja preko tebe skaču. Ustaješ mirno i uzimaš torbak, i šešir, koji ti je dao netko. Gone te, gone u korak, dok te nestane sa žitom, daleko. Astralije (ulomci) (...) Ništa se od nas ne traži da stvorimo nego samo nadahnuto otkrijemo, pronađemo, jer, štogod zamislimo, to već postoji, premda nevidljivo i rastavljeno, raspršeno u dijelove, koji će oživjeti u svojoj pravoj namjeni, kada te dijelove stvaralački sastavimo. Sve nas ovo upozorava, da sada nastaje rasap onoga klasičnog prostora, na koji smo već odavna navikli: prostor ograđen čovjekovom svakodnevnom upotrebom. Klasični prostor je statičan, nepomičan, i podijeljen na svrsishodne dijelove, ispunjene raznom dnevnom poslenošću. Taj prostor se pruža sve dotle, dokle dopiru nama potrebne stvari. Pređe li se ta granica, nastaje nesnalažljivost, lutanje i besciljnost.(...) (...) Oslanjajući se na njih, na stare odnose, čovjek pokušava da pomoću svemirske balistike stigne (što dalje) u takozvani svemir, ustvari samo u prvo predsoblje. Daleko, makar i od najmanje astrofiziološko-psihološke prilagodbe, on se ne usuđuje da proviri (u svemir) makar i časak tren kroz odškrinuti prozorčić svoga svemirskog valjka. Zadovoljava se mogućnošću da iza staklenog zaklopca, stisnut, stigne što dalje u visine, dišući na umjetna pluća, u umjetnoj zemaljskoj atmosferi, kao onaj što se u akvariju vježba da prepliva ocean. Zasad mu je najveći cilj sretno stići što dalje i još sretnije se vratiti. Bit će to za njega najvelebniji trenutak, bez obzira na to, što će do ludila radoznalom čovječanstvu morati da odgovori: Ah, ništa, ništa. Prvi put nemam vas čime obradovati. (...) Ma kako bili krupni uspjesi i napori što dalje stigne i da se vrati, ipak će svaki njegov povratak te vrste biti ustvari pad. Tek od njegova čvrstog smještaja negdje gore, tek od toga trenutka će početi njegovo otisnuće u svemir. (...) Tada će se odjednom donjozemaljskim prostorima prolomiti riječi: Ostao je. Javite svima svemirskim putanjama i kretanjima. Ostao je. Gore se smjestio. Poslije zamornih, stvaralačkih bdijenja, ostao je. Poslije besanih čekanja na svoje veliko preobličenje, ostao je. Poslije padova, rušenja, poslije pustih, praznih povrataka, ostao je gore negdje, zaljuljan. (...) On se sada smješta unutarnje, a vanjski se preobražava. Biva sve smješteniji. I sve spremniji, sve snalažljiviji i sve pripremljeniji da osigura svoj opstanak gore. Vidjelac već, evo, njemu nagnut bahori.