Nedorečena zahvalnica

Godina dana bez Anđelka Vuletića

Nastupa već godina dana otkad nas je napustio Anđelko Vuletić, glas koji je otišao kao što je i živio i pjevao, pritajeno i prigušeno. Ne želim ovdje pisati osvrt na njegov rad, niti davati ikakvu biografiju, a kamo li dati neki stručni komentar na njegovo djelo. To imate na drugim mjestima, kod drugih ljudi koji su puno mudriji i upoznatiji od mene. Moje putovanje Vuletićevim opusom još traje, i vjerujem da će trajati dugo zbog njegove nepregledne veličine. Ipak, osjećam dužnost nešto reći. Osjećam dužnost izraziti nešto što nisam mogao izraziti prošle godine jer sam ga prekasno spazio, prekasno počeo čitati. Godinu dana nakon, teško da je tadašnji Ivan jednak ovom današnjem. Današnji Ivan je mnogo mudriji i mnogo sposobniji samo zato jer je starom Ivanu Vuletić došao kao ruka koja ga je izvukla iz kaljuže. Potrebno je stoga ispjevati hvalospjev.

Već dugo godina sam želio pisati. Privlačila me je pisana riječ i iznova sam se iskušavao, i iznova sam bio nezadovoljan i razočaran. Najviše sam se razočaravao u svoje pjesničke pokušaje, smatrajući sebe nedostojnim za taj zanat. Nisam nikad vjerovao da ću doseći u tom polju bilo kakav vid kvalitete. Osoba koja mi je ponudila okvir i smjer u pisanju bila je Leonard Cohen, pjesnik slomljenosti i čežnje za otkupljenjem. Dugo sam promišljao o jednoj rečenici koju je izrekao na dodjeli nagrade Princa Asturije, kada je komentirajući Lorcu izjavio: Naučio me je kako ne smijemo tugovati tek tako. Nego, ako želimo izraziti taj neizbježni poraz koji nas sve očekuje, to moramo učiniti u strogim granicama dostojanstva i ljepote. Vidio sam upravo u tome smisao umjetnosti. To nije bio pamflet ili proglas, to nije bila pekmezasta lamentacija… Smisao je zapravo u utjesi, u smiraju, u izdizanju iznad onoga što nam poraz u svijetu donosi. To sam dugo imao u mislima, ali to nisam osjećao. Dugo mi je to bilo u glavi, ali ne i u kostima. Koliko sam god to izricao, nisam naučio to živjeti. Tako je bilo sve dok Vuletić nije došao. Došao mi je preko divne prijateljice, koja je sudbonosno uvodila brojne ljude koje danas mogu zvati svojim učiteljima i uzorima. Tajna večera bila je prva pjesma (njena najdraža) koja mi je predstavila Vuletića. Osjetio sam veliko uzbuđenje. Riječi koje sam čitao bile su baš onaj tip koje sam htio izricati - svježe i prodorne. Do Vuletića, samo sam Cohena od pjesnika s ozbiljnošću čitao. Nakon Vuletića, sva vrata su mi se otvorila.

Par dana nakon čitanja Tajne večere, javila mi je da je Vuletić umro. Interes mi je planuo i išao sam u knjižnicu i tražio sam njegovu zbirku. Uzeo sam Izbor iz 1977. i gutao sam pjesme koje sam naišao. Osjetio sam snagu i prisutnost riječi koje ne bih nikad očekivao u ovom sterilnom suvremenom dobu. Najviše sam čitao pjesme koje su se našle u zbirci Kraljica puteva, koja mi je i sad najdraža. Da se izrazim Kafkinim riječima, Vuletić je bio sjekira koja je razbila ledeno more u meni. Napokon mi je ušlo u kosti ono što trebam pisati. Ali, što me je toliko zadivilo u Vuletićevoj poetici? Čime sam ostao toliko zapanjen, toliko promijenjen?

Počeo sam napokon vjerovati u izražavanje neizbježnog poraza. Vuletić je taj poraz slavio. Nema pobjede u pokvarenom svijetu, i nema se čemu nadati u svijetu gdje ništa ne može trajati. Njegova radost bila je u pokošenoj travi i pepelu. Njegov habitus bila je patnja, patnja koja se mora odslužiti. No, koliko god se činio kao pesimist ili cinik, mislim da bi sužavali Vuletićev svjetonazor. Čitajući određene njegove naslove, često se sjetim Chestertonovog Vječnog čovjeka i njegovog opisa Hektora i Troje. Paradoks koji se krije iza ta dva koncepta je taj što mi slavimo poražene. Slavimo poražene koji su dostojno pali, koji se predali sudbini koja ih je čekala, ali nisu bili rezignirani, nego su planuli uz svu moguću gordost i prkos. To je Vuletićeva Hercegovina, ranjena i u bolima u kojoj niče najljepši život. To je Vuletićev Bor, koji je dostojanstveniji od kukute i koprive koje se pognute i sićušne provlače. Da se naslutiti (što iz pojedinih uradaka, što iz određenih biografskih podataka) da je Vuletić vjerojatno vjerovao u neku pobjedu, ali ta pobjeda je za njega daleko. Pobjeda nije takva da se da skučiti u okvire životnog vijeka. Svijet za Vuletića stoji kao mjesto pečalnog lutanja, stalne borbe i bježanja, vječnog cilja kojem će vječno biti tek nadomak, ali opet predaleko. Usprkos crnini vizije, usprkos vidljivoj gorčini i pesimizmu, Vuletić tjera na glavu gore. Za život potreban je prkos. Patnja se odslužiti mora, a ljubav zaslužiti, pjeva Vuletić. Bol nije poziv na kukavičluk, nego na dostojanstvo. Kada će se već batine dobivati, valja ih dobivati kao gorak prkosnik, a ne kao svirepi kukavac. Ako će se već šutjeti i trpjeti, žaliti i žalovati, valja dokinuti svako olako kukanje. Stoga, kod Vuletića nije ništa olako - pogotovo ne stanje svijeta. Zato ne začuđuje što i njegovi najslabiji pjesnički pokušaji znaju ili slediti krv ili donijeti vulkansku erupciju.

Pišem poeziju danas upravo zbog njega. Zbog njega je sve ozbiljnije čitam. Nanizali su se moji uzori. Nekima sam trenutno više privržen nego Vuletiću, ali Vuletić ostaje moja prva pjesnička ljubav. Vuletić je moj prvi korak i moja prva stepenica u putu pisanja. Vuletić je temeljac-kamen mojih pjesničkih nastojanja. Smatram da će svaka moja zahvala ostati nepotpuna i nedorečena, pa vam zato ostavljam nekoliko njegovih pjesama, da sami posvjedočite njegovim ledenjacima i njegovim erupcijama.

Kad budem velik kao mrav

Kad budem velik kao mrav
Gradit ću kuću od svoje muke

Imat ću svoje polje i svoje trave
I kišu od svog znoja i svojih ruku

I nitko mi jamu pod nogama kopati neće

Kad budem velik kao mrav
Bit ću svoj vojnik i svoj putnik

I svaki će mi štit
I svaki će mi zid
Biti pod korakom biti pod nogama

Kad budem velik kao mrav
Bit ću svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik

Nitko me na vojsku
Ni na krvi
Ni na brata tjerati
neće

Nitko me na sud ni na vlastiti pogreb
Prije sudnjeg dana pozivati neće

I znat ću zašto živim

Hercegovina

Sad
na
ovom
kamenu,
gdje miriše pelin,
bijeli se grab i crni se smreka i urliče vuk i sikće otrovnica i zuji pčela na bagremovom i zanovetnom cvijetu i topi se stijena pod suncem i huči Neretva i šumi Trebišnjica i žedni hrašće i gori nebo i miruju kosti mongolskih i tatarskih hercega i pjevuše nekropole patarena i bogumila i šušti ječam i povija se raž i dimi se i plamti lišće duhana i sije sjeme kukute i ninaju se čašice divljeg makovog cvijeta i sjaju jasenja i viju loze vinove.
- kako
sad
tu,
poslije toliko stoljeća, na ovom starom ognjištu (treba ponovo) podići domove
i pustiti dimove u nebo.

Mlada Hercegovina

I ova tužna zemlja umrlih i zauvijek mrtvih hercega, iako procvjetala više grobovima i lomačama nego vrijeskom i pelinom, neće da potone ili istrune.
Naprotiv, ona sve žešće damara, i budi se; i njenoj gladi i siromaštvu nikad kraja nema.
Ako igdje na svijetu, a ono ovdje - potvrđuje se iskonsko pravilo i čovjekov znak i zakon: da bijeda i jad puštaju životonosnije, jedrije, plodnije i otpornije korijene od snage i moći. Rekao bih, usudio bih se zakazati: smrt ih pušta.
I ovdje, u Hercegovini, ona se plete oko života i ljubavnički ga grli, obmotava i steže kao bršljan hrastovo deblo. I uzmaka ni odlaska nikom nema, i - kako je počelo, tako će i ostati.

Od izvora do ušća

Poljubio sam sam sebi
ruke,
i pomislio: patnja se mora odslužiti.
Ne stoji čovjeku za vratom - u ovom svijetu nasilja i ubijanja - samo surovi vojnički rok.
Postoji samo magistralna, rođenjem donesena na svijet patnja, koja teče od izvora do ušća; i od nje - niti ima bijega ni spasa.

Ipak: biti bor

Ako ste ikad ležali na polju dok po okolnim kamenim vrhuncima i visokom drveću zvižde gromovi, pomislili ste, sigurno - kao i ja sad - da nam ipak nije suđeno i dano da idemo gore, visoko. Ili je bar taj uzlet varljiv i kratak.
Evo, gledam: padaju i ruše se tanki i viti borovi kao mladi vojnici pod kuršumima u jurišu.
Gledaj kako padaju, kako se sunovraćuju, a kukuta, a kopriva, a maslačak, pa čak i ljubičice - puze i živuju.
Svejedno - pomislio sam - ipak: biti bor. Postati, pa umrijeti.

Pokošena trava

Kad su i ostajale prazne ruke i gola ramena, - srce se širilo, i, uporedo sa svijetom, kome ono i jest: i izvor i ušće, slagalo pod svoj krov poraz za porazom.
A duša poraza i propasti miriše neodoljivo i opojno, kao pokošena planinska trava.

Sunce u ponoć

… ja svaki dan zastanem
i čujem kako mi bilo otkucava,
i, kad te otkucaje prebrojim
i prevedem ih na ovaj svakidašnji jezik, vidim da kažu:
nećeš izdržati, nećeš izdržati!
Ali - uprkos svemu tome - u mrkloj noći, kad niko ništa niti vidi niti čuje a meni se javi
ponoćno sunce,
ja - po tačno ugovorenim znacima i na jasno određenim valovima - pošaljem
posljednje vijesti,
nalog i poruku svom srcu, i kažem: otkucavaj,
i nastavi
svoju pjesmu
ma kakva ona bila!

Epitaf
(6. 2. 1933)

Neka ti srce procvjeta u kamen, neka iz kamena izbije vulkanska prašina, neka iz prašine zlatna žita rode!