Književnost kao more

Dubina i širina umijeća riječi

Književnost je luksuz, fikcija je nužnost

Htio bih započeti ovaj svoj esej s iznad napisanom Chestertonovom mišlju. Kada sam je prvi put pročitao, nisam je ispočetka mogao shvatiti. Bila mi je (za)čudna (kao i svaka Chestertonova misao) i u određenoj mjeri me vrijeđala, jer sam dijelom smatrao da degradira književnost. No, s vremenom sam shvatio da je Chesterton zapravo naglasio značaj i veličinu književnosti. O čemu se onda zapravo radi ovdje? Koja je razlika između fikcije i književnosti pa možemo tvrditi da je jedno nužnost, a drugo luksuz?

Započet ću s fikcijom jer je ona označena kao nužnost. Što bi onda bila fikcija? Doveo bih taj pojam u vezu s onim terminima i temama koje je Andrić iznosio u svom govoru povodom dobivanja Nobelove nagrade za književnost. Priče i pričanje kao takvi su očito jedna nužnost, koja se u ovom ili onom obliku nalazi u svakoj civilizaciji. Ilijada je postojala prije nego što se kodificirala u ep, i to se može reći jednako za bilo koji ep, ili mit ili legendu - postajale su i prije nego što su postojale u pisanoj riječi. Čak su i „pisane“ predodžbe te priče, odnosno fikcije, postojale prije zapisanih riječi. Činjenica je da je čovjek prvo slikao i crtao prije nego što je pisao, a pismo kao takvo je nastala kao nužna (i postupna) apstrakcija onoga što je crtano. A fikcija se prenosila s koljena na koljeno, s usana pripovjedača na uši slušatelja koji ne samo da je pamtio priče, nego je nosio u sebi kao svojinu i to ne neku običnu svojinu, nego kao svojevrsni organ po kojem živi. I tu su predodžbe ljudske borbe, uspona, pada, patnje i radosti i očito je postojala nužnost da se to uobličuje u fikciju. Ali zašto?

Činjenica priče i pričanja o kojoj je Andrić govorio i koje se Chesterton ovdje dotakao između redaka nudi odgovor postavljenom pitanju. Odgovor je jedna začudna činjenica ljudske vrste, a to je da je ona posebna. Posebna je jer je svjesna života, jer je svjesna životne radosti i životne tuge, svjesna je trnovitog puta do uspjeha koji ipak neće vječno trajati jer je upravo svjesna smrti koja je sama za sebe određeno otajstvo. I kakvu ulogu tu ima fikcija? Pa fikcija definira ljudske zajednice, a u širem aspektu cijelo čovječanstvo, u ontološkom i teleološkom okviru. Ontološki okvir odgovara na pitanja: tko smo i gdje smo, a teleološki na pitanja: kako ćemo i kamo ćemo? Ljudska vrsta je posebna jer osjeća težinu tih pitanja i činjenicu da se na ta pitanja mora odgovoriti i odgovori ne biti biti da smo ništa, da smo nigdje, da nećemo nikako i da nećemo nigdje. Osim što je to kontradikcija, to ide protiv našeg instinkta življenja i borbe i oporbe prema svim poteškoćama koje život baca na nas. Netko će reći da je ovo što govorim jedna želja izazvana strahom od smrti ili činjenicom što sam kukavica jer se ne želim suočiti s istinom. Kao odgovor, ja okrećem ove prigovore svojim kritičarima tog tipa i zahtijevam iskren svjetonazorski okvir koji bi otjerao ova pitanja, jer očito stoje postavljena još od prvih ljudi. I kažem da su postavljena, jer čovjek da je sposoban ne postaviti to pitanje, ne bi ga ni postavio.

Možda se sada pitate imam li ikakav dokaz s kojim bih mogao potkrijepiti ovu svoju tvrdnju? Pa imam nekoliko. Vratimo se na Ilijadu koju sam prije koji pasus spomenuo. Napomenut ću da je Ilijada postojala prije nego što ju je Homer kodificirao u svoj ep. Uz nju je postojala i priča o Edipu i propasti njegove obitelji prije nego što je Sofoklo kodificirao u dramu. I dalje mogu nabrajati ovakve primjere, no zbog kratkoće ću ovdje stati. Koji je značaj priča iz Ilijade? Koji je značaj priče o vrlom Ahileju i časnom Hektoru? Da ste to pitali Aleksandra Velikog, vjerujem da bi mu lice bilo crveno od bijesa jer ste mu iskreno postavili tako banalno pitanje. Fikcija je stvar zajednice, ono što zajednicu opisuje i smješta u prostor i daje joj cilj i sve putove i alatke za postizanje tog cilja. Idealni Grci su se nalazili u Ahileju i Hektoru. Grešni Grci su se mogli prepoznati u Edipu. I kao što već rekoh, te su priče postajale njihovi organi, i to oni vitalni, jer po tome su dobivali pravo postojanja u svom svijetu i zatim prava potrage i postizanja. Beowulf je imao istu ulogu kod Germana Skandinavije. Istu ulogu je kod tih istih Germana imao spomen o Valhali i ratnicima koji se okupljaju za posljednji rat. Po tim pričama su ti narodi bili ti narodi. U tim pričama je ležao i identitet, i moralitet, i zakon i svrha. Kao takve su bile utkane u život običnih ljudi kao referenta točka s kojom su određivali što je dobro, a što ne; što je dostojno, a što nedostojno; što trebamo, a što ne smijemo; tko je ideal, a tko grešnik.

Imajući u vidu spomenuto, valja se sada vratiti na književnost kao luksuz. Što taj izraz zapravo znači? Na što on upućuje? Pa odgovor na ova pitanja možemo pronaći u jednostavnom pregledu povijesti iz kojeg proizlazi zaključak da književnost (dakle, govoreći o njenom pisanom obliku) može nastati i nastaje tek onda kada se uvjeti stvore za to, a ti uvjeti su osigurano i uređeno društvo. Stoga nije začuđujuća činjenica da je Ilijada nastala kojih četiristo godina nakon vremena same njene radnje; zdravorazumska je činjenica da je konačno zapisana u vremenu rasta polisa koje se nalazio četiristo godina odmaknuto od civilizacijskog kraha. Zdravorazumski je također zaključiti da je Božanstvena komedija mogla nastati samo u doba kada su se talijanski gradovi uspinjali u slavi i moći, a ne kada su Lombardi vodili ratove protiv Karla Velikog. U konačnici, Shakespeare je mogao pisati za vrijeme Elizabete I., a ne za vrijeme upada danskih kraljeva.

Objasnili smo sada književnost kao luksuz i sada nam ostaje objasniti književnost. Književnost je isto jedna konstanta koja se pojavljuje u civilizacijama. Sumerani i Babilonci zapisuju Ep o Gilgamešu i Enumu Eliš, Grci zapisuju Ilijadu, Odiseju i Kralja Edipa i Antigonu, Anglosasi zapisuju Beowulfa i tako redom. I ne samo da se zapisuju, nego se iznova stvaraju nove priče, čijem zapisu nije prethodilo prepričavanje. Tako u Rimu Vergilije piše Eneidu, u Toskani će Dante pisati svoju Božanstvenu Komediju, Shakespeare u Engleskoj svoje drame, Tolstoj i Dostojevski u Rusiji svoje romane i ovo su tek primjeri široke civilizacijske pojave. Ono što se sada ovdje događa je sljedeće: autor se vidno nameće kao stvaratelj priče svojim umijećem, talentom i iskustvom. No on ne pravi sam od sebe novu realnost. On je gradi na temeljima fikcije u koju je uronjen činjenicom što je pripadnik društva kojem pripada. Vergilije tako gradi svoju Eneidu na temeljima Ilijade i Odiseje, Dante piše Božanstvenu Komediju na temelju Vergilija i kršćanstva, Dostojevski piše Idiota na principima Isusa Krista i Don Quijotea i mnogi primjeri se ovdje još mogu dodati. U kakvom odnosu onda zapravo stoje književnost i fikcija? To bih mogao objasniti analogijom vode i voća. Voda je najvažnija „sirovina“ koja je potrebna ljudima. Oni ju konzumiraju ne samo kao njen čisti pojavni oblik, nego i kao sastojak mnogo čega što mi konzumiramo, naročito kao sastojak voća. Osim što je voće (kako djelomice i samo ime sugerira) sastavljeno dijelom od vode, ono je i sočno i slasno i ima svoj oblik i sadržaj. I voće, bivajući plodom voćke, sadrži sjemenke koje će pasti na neko tlo i isklijati u novu voćku. Takav je dakle odnos književnosti i fikcije, u kojem književnost predstavlja nadgradnju fikcije. Misao sama po sebi koliko god bila intrigantna i ključna, dobiva na snazi tek kada se upriliči u umjetničko djelo. Tako se arhetip priče o razmetnom sinu osnažio svojom pojavom kao sastavni element Gundulićevog djela Suze sina razmetnog; tako se arhetip jobovske priče osnažio pojavom kao elementarni sastojak romana Braće Karamazov.

Književnost i fikcija ovako definirani su stvar zdrave civilizacije. Da bi civilizacija bila zdrava, mora jasno biti svjesna ona četiri spomenuta pitanja, i mora imati jasne odgovore na njih. Naša moderna civilizacija pati jer je odlučila zaboraviti da ta pitanja postoje i stoga se događa opadanje kvalitete književnosti i isušivanje onoga što smo ovdje definirali kao fikcija.

Zanemarivanje velikih pitanja

Već smo sada utvrdili da se književnost (a može se reći i ostale grane umjetnosti, no ovaj tekst će se uglavnom baviti književnošću) pojavljuje kao nadgradnja odnosno nadogradnja na već postojeću fikciju. Književnost je kulminacija ljudske stvaralačke sposobnosti i snažnog i prožetog metafizičkog osjećaja vezanog za osobno i društveno postojanje. Iz ovog se da zaključiti kako kvaliteta književnog djela proizlazi iz talenta i vještine pisca te ideja i ideala iz kojih ta djela proizlaze, i sada se pred nama niže niz velikih pisaca koji su bili vođeni snažnim principima i uvjerenjima; tu su Dante (firentinski politički prognanik), Dostojevski (često odbacivan zbog svoje religioznosti), Tolstoj (viđen kao heretik i kod ortodoksnih i heterodoksnih), Sofoklo (duboko uronjen u grčki mitos) i tako dalje i tako dalje. Možemo sada nabrajati od zore antike pa do danas mnoge velikane književnosti koji su ostavili trag i u osobnim životima mnogih ljudi i u sveopćoj povijesti čovječanstva. Jedna stvar koju ćemo primijetiti (gledajući barem naš zapadni kanon), jest to kako se broj velikana naizgled sužava i, uz to sužavanje, primijeti se kako ti određeni velikani nisu kao velikani prijašnjih vremena. Ne odišu jednakom snagom i energijom i uzletom kao što su neki. Camus neće biti snažan kao Homer primjerice, ili Shaw neće biti osjetan kao Shakespeare. Uz određene iznimke, dat će se primijetiti kako su djela koja su bliska sadašnjem vremenu (odnosno vremenu pisanja ovog eseja) biti mlaka i blijeda u odnosu na tekstove ljudi kao što su Homer, Dante. Shakespeare, Dostojevski, Tolstoj, Eliot, i tako dalje. Postavlja se pitanje: kako je došlo do toga?

Pa osvrnut ću se na ona ključna pitanja koja sam već spomenuo, odnosno pitanja ontološke i teleološke naravi. Kvaliteta književnosti proizlazi upravo iz kvalitete odgovora na ta pitanja, odnosno ta pitanja ne smiju ostati neodgovorena i odgovori ne smiju biti kvarljivi. Sada ćemo se osvrnuti na zapadni kanon čiji početak vežemo za civilizacije antičke Grčke i antičkog Rima. Da se primijetiti da vrhunci književnosti njihovih civilizacija kada je prosperitet u balansu sa metafizičkom sviješću spomenutih društava. Zato primjerice ne možemo naći Sofokla kako stvara svoje drame u Arhajskom razdoblju između dolaska Morskih Naroda i ratova protiv Perzije, a isto tako ne možemo u Rimljana naći Vergilija i njegovu Eneidu u razdoblju cara Julija Nepota. No u ovom ću pregledu „ubrzati“ nekoliko stoljeća i stat ću na 16. stoljeće.

Do tada je na ontološka i teleološka pitanja odgovarao kršćanski svjetonazor koji je nastao oblikovanjem naslijeđenih (doduše i dijelom suzbijenih) antičkih principa i naslijeđenim i sve razvijenijim principima kršćanske religije. Konsenzus oko ljudske ontologije i teleologije bio je uz određene razmirice riješena stvar, gdje je glavni problem zapravo bio razjašnjavanje i kristaliziranje određenih pojedinačnih odgovora. Protestantska reformacija to uvelike mijenja dovodeći u pitanje izvorište tih odgovora i općenitu narav istih. Do tog trenutka, kršćanstvo i religije prije nje su uzimale zdravo za gotovo pitanja organizirane religije i postojanja hijerarhije i služitelja božanskog te društva općenito. Plod reformacije je početak sumnje u institucije kao takve. Fokus se počinje polagano, ali definitivno, sada premještati na pojedinca. Nauk Biblije postaje izoliran od tradicije u kojoj je nastao, sveden na čitanje pojedinca; religija više nije stvar zajedničke sudbine i suradnje, nego stvar privatne savjesti pojedinca. U konačnici, religiozno više nije toliko stvar otajstvenog, nego stvar praktičnog i legalističkog. Valja naglasiti da je reformacija dijelom produkt ustajalosti i korupcije, no uzrokovala je veću štetu nego što su ta ustajalost i korupcija ikada mogli. Zapadno društvo je time definitivno krenulo putem odbacivanja postojanja ključnih ontoloških i teleoloških pitanja.

Stari poredak i stari misterij stoji propitivan i analiziran. Zanemaruje se pred novim znanstvenim otkrićima i postignućima 17. i 18. stoljeća. Čovjek biva (kako se barem čini) slobodniji olakšavajući pritisak religije i religijskog. U ovom razdoblju je postavlja u konačnici pitanje opće koristi religije. Je li nam potrebna? Nije li to samo praznovjerje koje nas je smirivalo i gasilo znatiželju? Tako su razmišljali Voltaire i mnogi njemu slični prosvjetitelji. Iako se oni nisu odricali ideje boga, oni su se definitivno odrekli otajstvenog i duhovnog. Za njih je bog zapravo mehanička nužnost koja objašnjava pojavu svijeta. U praktičnom životu on je beznačajan. Čovjek je važan, i važan je njegov razum koji je dovoljno snažan da pokori sve prirodne sile koje mu prijete, koji je sposoban uz pravilan odgoj i obrazovanje krenuti putem vječnog napretka i postići utopiju. Ne trebaju mu nikakve institucije; čovjek je dovoljan sam sebi. Ovim postupcima, zapadni čovjek se potpuno odriče metafizičkog i počinje gledati sebe kao fizikalno biće. To je kvaran odgovor, i koliko je kvaran pokazat će Francuska revolucija na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, kada svi ideali razumnog i u naravi savršenog čovjeka padaju pred terorom i masovnim pokoljima. Romantičari s početka 19. stoljeća pokušali su vratiti osjećaj otajstvenoga i pokušali su se još jednom vinuti u „onozemno“ da nađu odgovore na postavljene poteškoće, no šteta je već učinjena. To su bili samo u konačnici jalovi pokušaji pronalaska nekog spasonosnog ideala. To su bili jalovi pokušaji jer su ideali bili izbačeni iz idealnog svijeta. Ideali su postali stvar ovozemnih težnji. Društvo je sve više i više bilo uvjetovano na to da se smisao života ne može naći van života (kako bi se i očekivalo). Svi odgovori su se sada počeli definitivno tražiti u ovom životu. Iz takvih promišljanja je nastao socijalizam kao ideja postizanja zemaljske utopije gdje bi svaka suza bila utješena i svaka patnja u konačnici izbrisana. Misao razumnog čovjeka se modificira s novim brzim tehnološkim razvojem, ogromnom urbanizacijom, novom znanstvenom revolucijom. Ta utopija se činila dostižnom. No tu iluziju su uništili svjetski ratovi, koji su donijeli toliko stradanja i uništenja koja su čitateljima već toliko poznata da ih neću ni navoditi. Nakon ratova je počela buktati melankolija i očaj koji su latentno rasli u prijašnjim desetljećima. Urbani čovjek postajao je sve osamljeniji u milijunskim velegradima; tehnologija je sve više počela služiti za fizičko i mentalno oštećenje čovjeka; moderni čovjek je podmirio sve svoje egzistencijalne potrebe i mogao je uživati, no njegova duhovna plitkost mu je počela kvariti slatkoće života.

Psiha zapadnog čovjeka, koji u 20. i 21. stoljeću dominira svijetom, je slomljena. Odviknut od metafizičkog promišljanja i suočen s patnjama i poteškoćama odlučuje konačno napustiti ključna ontološka pitanja. Oni koji su svjesni tog pitanja će uglavnom obnavljati ili reformirati stare ideološke odgovore, a mnogi ostali će ih potpuno zanemariti. Ova druga skupina će ili ta pitanja svjesno odbaciti te svjesno koračati „hrabrim i odvažnim“ koracima kroz život stvarajući svoj smisao ili će ih nesvjesno odbaciti jer će ih „blagodati“ moderne civilizacije sputati u odgovaranju na ta pitanja. Moderni čovjek je vječno obuzet poslom i popratnim stresom; luksuz postaje sve snažniji i privlačniji ideal (pojava instant slave i instant bogatstva); postajemo sve veći ovisnici dopamina kojeg stalno tražimo u „kruhu i igrama“ modernog sporta, televizije, zabave i sve dostupnijih i sve opravdanijih poroka te time nam opada moć koncentracije i volja da se ičemu posvetimo. Pitanja tko smo, gdje smo, kako ćemo i kamo ćemo su stvar ukusa i stvar osobnog razmišljanja. Postoji strah od smrti i konačne propasti, ali razmišljamo o tome samo kao o preživljavanju i pronalasku vječnog tjelesnog užitka. Mi zapadni ljudi smo otupjeli na duhovno i oni koji su svjesni duhovnog su u stalnom unutarnjem grču zbog toga jer su od rođenja bili uronjeni u hladnu svjetovnost koja se ne može izdići iznad materijalnog i vinuti se u svijet idealnog. Ukratko, otajstvo je mrtvo – ubili smo ga, a kad ubiješ otajstvo, čovjeka puštaš da krvari dok ne umre. Tako se mogu opisati procesi koji su nas doveli do sadašnjeg trenutka.

Kako se to odražavalo u književnosti? Pa ne može se reći da su se ovi spomenuti procesi razvijali jednakim tokom kao povijesni procesi. I kada je zamirala religijska tematika u književnosti, nije zamirala ona općenita otajstvena tematika. Nije zamirao općeniti osjećaj ljudske posebnosti i izdignutosti iznad mehaničkih procesa prirode. Čak i uz manji osjećaj otajstvenog, određeni pisci su uspjeli očuvati vezu s originalnom duhovnom i religijskom tematikom i sentimentom da su se uspjeli izdići do vrtoglavih parnaskih visina, kao što su primjerice Goethe, Dostojevski i Eliot. No općenito je otajstvenost u umjetnosti počela umirati s dolaskom dvadesetog stoljeća. Konačni avangardni prasak s početnih desetljeća 20. stoljeća i pojedinačni bljeskovi u sljedećim desetljećima sačuvali su barem djeliće otajstvenog osjećaja, dok je većina postupno prelazila ili u ideološke tirade i pamflete ili u pretjerane patetične izljeve ili još gore, postali su samo stvaratelji šablona za sve veću industrijsku mašineriju.

Ovo sve opisano je znak propadanja civilizacije. S dezorijentacijom i zbunjenošću po pitanju glavnih ontoloških i teleoloških poteškoća, dolazimo do društva i civilizacije koja više nema volju da nastavi dalje i koja želi umrijeti . Takav stav ubija svaku duhovnu aktivnost, jer je nemoguća bez nekog duhovnog cilja kojem valja ići, a čovjek je u konačnici duhovno biće koje se izdiže iznad mehanizma prirode i svemira u kojem se nalazi. Tu se onda nameću dva konačna ishoda: nestanak ili obnova. Nestanak će doživjeti oni koji su se toliko vezali za fizikalno da će nestati kao mnogi fizikalni organizmi koji nastanjuju ovu planetu. Obnova je moguća jedino u povratku činjenici da je čovjek duhovno biće, a time da se na ona spomenuta pitanja treba odgovoriti duhovnim odgovorima. A kako odgovoriti na ta pitanja, a da ne budu samovoljni odgovori te “samougodna” rješenja? To znači povratak zajedničkoj fikciji, odnosno zajedničkim tradicijama i idejama. Posljedično se tako vraćamo i zajedničkoj književnosti koja je iz toga proizašla i tek osnaženi novom sviješću i novom spoznajom možemo krenuti prema nekoj obnovi i boljitku čovjeka.

Objašnjenje glavnog naslova

Vratit ću se opet na spomenute pojmove fikcija i književnost i reći ću kako su ti pojmovi često nedovoljno shvaćeni ili nedovoljno cijenjeni, pa čak i nedovoljno spoznati. Da bismo mi mogli dobiti odgovore na ključna pitanja već više puta ponovljena u ovom eseju, moramo razviti osjećaj otajstvenog i pripremiti sebe za odgovor kojeg trebamo dobiti. Kako sam naglasio, naš osjećaj za onostrano, nadživotno, otajstveno i duhovno je otupio i čak gleda na to kao na negativnu i opasnu pojavu. Naš pristup se u tome treba smekšati. Ontološki i teleološki odgovori nisu utilitarni ili racionalistički, nego su takvi da nas stavljaju u kušnju, propitkivanje i promišljanje; ti odgovori postavljaju pitanja nama i tjeraju nas na akciju i promjenu; ti odgovori pružaju paradoksalnu stabilnost. Sada dolazimo do glavnog naslova koji glasi kako ste već mogli pročitati na početku samog teksta. To je zapravo analogija koju ću vam sada predstaviti, s kojom bih htio objasniti ono što književnost kao takva zapravo nudi, i koji je tako značaj fikcije u pronalasku odgovora na ona dva ontološka i dva teleološka pitanja koja sam ovdje naveo. Analogiju koristim zato jer ću promašiti smisao ako se budem koristio stručnim žargonom i preciznim definicijama. To je pothvat za kojeg nisam stručno spreman, a i koji je praktički nemoguć jer ono što ću sada iznijeti vrijedi za svaki soj ljudi.

Zamislite sada da je književnost more. I zamislite da ste na obali i da ga promatrate. U dječjim očima more je jedno silno prostranstvo. Ne može ga do kraja pojmiti jer nema životnog iskustva, ali je zadivljeno njegovom veličinom i stoji pred njim u određenom strahopoštovanju. Vjerojatno tako reagira svaka obitelj. More začinjava svaku šetnju, bilo da je ona ujutro, u podne ili navečer. Opuštajuće je iskustvo kada sjedite i gledate u more kako se talasa. To je jedno još ugodnije iskustvo ako ga dijelite s nekim, prijateljem, partnerom… Ako vas ne zadovoljava samo gledanje u to široko plavetno prostranstvo, vjerojatno se želite kupati u njemu; i kako ste stariji, vjerojatno ćete se toliko dalje otisnuti, pa makar stajali u vodi ili plivali kao atleti. Možda netko od čitatelja ne bude zadovoljan time što je do prsa u vodi, nego želi čitav zaroniti. I to koliko ćete zaroniti, ovisi o tome koliko ćete biti opremljeni, jer bez određene opreme ne možete dovoljno duboko niti možete dovoljno vidjeti. Netko vidi neku obalu na drugoj strani, i na ovaj ili onaj način će htjeti preko mora doći. Možda će biti odvažan pa preplivati, ili će jednostavno ploviti, dajući moru da nosi njegov brod. Na kraju krajeva, netko će se toliko stopit s morem kao mornar da neće više vidjeti drukčiji način života osim da njime plovi. Netko će od njega živjeti pa će uzeti ribe za jesti i soli da zasoli i očuva hranu koju ima kod sebe. Netko će dovoditi druge ljude i preko mora će im nuditi odmor i užitak. Zato naslov glasi Književnost kao more. Svaka vrhunska književnost je kao more. Zašto kao more? Zato jer mora ponuditi jednaku utjehu, utočište, radost, pouku, poticaj i zadovoljstvo i običnom djetetu i odrasloj osobi; i običnom radniku i akademskom intelektualcu; i osobi koja tek upoznaje svijet i osobi koja kao da ima stoljeće životnog iskustva. Zato se dobra književnost čita iznova s istom strašću i sa svakim novim čitanjem, naše shvaćanje i zadovoljstvo biva sve šire i dublje. Tako nas iznova nadahnjuje priča o Hektoru i Ahileju, Davidu i Golijatu, o Romeu i Juliji i da dalje više ne nabrajam jer bih mogao dugo.

Mi kao ljudi smo intuitivno vezani uz fikciju, i kroz odrastanje i odgoj uz književnost koja se na fikciji gradi. Činjenica što se većina ljudi danas opire toj općeljudskoj činjenici, govori o teškoj bolesti i dezorijentiranosti u kojoj se naša civilizacija nalazi.