Kamo kormilariti?

Cohenova potraga za smislom

Leonard Cohen je bio i ostao jedan od najzačudnijih i najenigmatičnijih pojava u popularnoj glazbi i književnosti. Uz to što je bio dobar izvođač, bio je jedan od onih kojima je titula pjesnika zapravo pristajala. Bio je istovremeno uvjereni idealist, ali i zadrti cinik. Njegove su bile i epizode genijalnosti, ali i epizode banalnosti. Cohen je sposoban zadiviti i uzdići, ali je također sposoban zamračiti i baciti ljude u skepsu. Gledajući njegov širok katalog albuma i zbirki pjesama, jedino što ćemo sigurno moći zaključiti kod Cohena je činjenicu da je osoba koja je pitala najvažnija pitanja i koja je osjećala njihovu težinu. Pitanja Boga, smrti, religije, odnosa spolova, odnosa ljudi, ona su njegova stalna zaokupljenost, i iako mnogi često nude fragmentiran opis tematike kojom se bavio (opisuju to primjerice: njegove pjesme bavile su se religijom, seksualnošću, politikom...), njegov opus valja promatrati kroz njegov pogled na ljudsko stanje – stanje loma i grijeha, stanje koje vapi za otkupljenjem. Cohen se uistinu ozbiljno bavio religijom, no usprkos svoj ozbiljnosti i želji da pronađe odgovor (i postigne vjeru), to i dalje nije potisnulo cinizam uzrokovan stanjem modernog svijeta i svjetske povijesti općenito. Njegov posljednji za života snimljen album You Want It Darker najbolje svjedoči njegov unutarnji sukob između vjere i nevjere, idealizma i cinizma, povjerenja i nepovjerenja. Može se reći da je to svojevrsna kulminacija njegovih poetskih stremljenja. Ogoljena glazbena podloga, dubok i istrošen glas, i stihovi koji uz svoju (nekad skoro djetinju jednostavnost) sadrže prodorne riječi i sintagme oko kojih se dugo može promišljati. Steer Your Way je vjerojatno (uz naslovnu pjesmu) najzanimljivija kompozicija s albuma, koja najjasnije rastvara sve Cohenove sumnje, kao i sva njegova stremljenja.

Valja prvo promotriti naslov. Glagol to steer nosi više značenja (upravljati, usmjeravati, izbjegavati, kormilariti) i kao takav daje težinu naslovu, ali i samoj pjesmi (pogotovo jer je ovo ključna riječ cijele pjesme). U svrhu prijevoda i komentara, koristit ću prijevod kormilariti. Prijevod neće biti najprecizniji, ali će (vjerujem) pokriti glavninu onoga što je Cohen htio izraziti. To steer se najčešće vezuje upravo za kormilarenje, upravljanje brodom, a to je najčešća metafora za životni vijek. Steer Your Way kao imperativ naglašava da je ova pjesma pouka i nalog. Novi put, novo usmjerenje života. Zato poslušajmo što poručuje.

Steer your way past the ruins of the altar and the mall
Steer your way through fables of creation and the fall
Steer your way past the palaces that rise above the rot
Year by year, month by month, day by day
Thought by thought

Steer your heart past the truth that you believed in yesterday
Such as fundamental goodness and the wisdom of the way
Steer your heart, precious heart, past the women whom you bought
Year by year, month by month, day by day
Thought by thought

Steer you way through the pain that is far more real than you
That smashed the cosmic model, that blinded every view
And please don't make me go there, though there be a God or not
Year by year, month by month, day by day
Thought by thought

Prva strofa pred nas stavlja dvije oprečne pojave koje valja izbjegavati – oltar i tržni centar, sinegdohe za dvije opcije koje nam se nude u modernom svijetu: (organizirana) religija i materijalizam. Cohen govori da obje odbacimo, jer ne stoje više kao realne opcije, nego kao ruševine onoga što je nekad bilo veliko i značajno. Drugi stih u vezi s oltarom opominje protiv približavanja bajkama stvaranja i prvog grijeha. Stari mitovi i stare priče koje su nekoć objašnjavale svijet, u svjetlu svega onoga što smo iskusili više ne mogu ponuditi ništa drugo nego li zamke i varke. Treći stih, u vezi s tržnim centrom, kao da opominje protiv bilo kakvog vraćanja u prošlost. Postoje i postojat će brojni preživjeli ostaci prijašnjih zlatnih doba (građevine, spisi, imena, osobne povijesti), ali to je svijet od kojeg moramo bježati. Povratka nema. To su ipak palače koje se ne izdižu na cvjetnim poljanama, nego na truleži. 

Druga strofa kreće još oštrije. Dok prva usmjerava put, druga usmjerava srce. Ponovno se osvrće na prvu i ponovno otvara oprečnost oltara i tržnog centra. Prve dvije strofe odbacuju svaku pomisao vjerovanja u ono što smo nekoć držali kao istina. Svaka mudrost koju smo stekli, svako znanje i iskustvo koje smo kroz povijesni hod zaradili, sve to pada u vodu. Nastupilo je nešto radikalno novo, i to nešto traži radikalan odgovor. Zatim, osvrćući se na tržni centar, treći stih opominje protiv bilo kakve naslade. Kao što nas je prijašnja religija (kako stihovi impliciraju) zavela, isto nas je i hedonizam osakatio.

Treća strofa se vraća na životni put, i ona poprima hladan i mračan ton. Upravo nam ona otkriva najveći problem kojeg je Cohen pokušao odgonetnuti: problem patnje i zla. Problem boli koji je (kako Cohen tvrdi) razbio kozmički model i poremetio svaki svjetonazor koji smo dosada gajili. Toliko je snažan taj problem da čak ni Bog nije dio razrješenja životne i kozmičke drame. Cohen, u sličnoj maniri kao i Ivan Karamazov, smatra da Bog ne može opravdati toliku bol i patnju koju je čovječanstvo iskusilo.

Pozoran čitatelj je primijetio kako nisam komentirao stihove godinu po godinu, mjesec po mjesec, dan po dan, misao po misao. Ovi zaključni stihovi ukazuju na intelektualnu ozbiljnost Leonarda Cohena. Njegovo odricanje vjere nije bučno i naivno. On je dobro svjestan što osuđuje i od čega nas pokušava udaljiti. Svjestan je ukorijenjenosti ovih najosnovnijih odgovora. Svjestan je njihovog povijesnog značaja. Ali je isto tako uvjeren da dopustiti i pedalj tog uvjerenja da postoji znači propast. Problem se mora korjenito i strpljivo riješiti, kao što se čupa trava u polju. Veliki napor je potreban, i Cohen je uvjeren ne samo da je to vrijedno napora, nego da je napor zaista nužan.

Nakon što smo vidjeli protiv čega nas Cohen upozorava, promotrimo na trenutak rješenje koje nam nudi.

Steer your way, O my heart, though I have no right to ask
To the one who was never, never equal to the task
Who knows he's been convicted, who knows he will be shot
Year by year, month by month, day by day
Thought by thought

Cohen nastupa s određenom nesigurnošću. On smatra da ima pravo odvratiti nas od određenih odredišta, ali istovremeno osjeća da nas nema pravo nigdje uputiti. Ovdje se to najviše vidi iz činjenice što je ovo uputa samo srcu. Mora sebe prvo uvjeriti, uvjeriti svoje srce koje je već dosta puta bilo izigrano i ranjeno. I mada ovdje ne stavlja težinu naredbe kao u prijašnjim strofama, i dalje pokušava uvjeriti svojom sugestivnošću. Tako drugi stih više nego jasno aludira na Krista. Kako na Krista ako je on bio savršen jaganjac? Stih podsjeća (i u nekom širem poetskom smislu upućuje) na Kranjčevićevu pjesmu Eli! Eli! Lama azavtani?! Kranjčevićeva pjesma je snažna, ali jednostavna tužaljka na stanje svijeta. Kristova žrtva je (naizgled) oskvrnjena, lišena svake vrijednosti i dostojanstva, izigrana i istrošena. To je misao koja je prolazi kroz glave mnogih ljudi. No, ovdje Cohen ide korak dalje. Krist nije bio dovoljan da otkupi svijet, ali je on jedini dostojan put prema otkupljenju. Krist nije mogao pokoriti grešnu volju, ali je jedini put za pokoravanje iste. Jedino je dostojno ugledati se na onoga koji je svjestan svoje nevinosti i svoje osude. Radikalnost prihvaćanja patnje i apsurda jedini je prihvatljiv put. S tim u vidu, sada dobivamo jasniju sliku refrena.

They whisper still, the ancient stones
The blunted mountains weep
As he died to make men holy
Let us die to make things cheap
And say the Mea Culpa, which you probably forgot
Year by year, month by month, day by day
Thought by thought

Nakon što smo prešli strofe koje odbacuju oltar, dolazimo do stihova koje možemo smatrati oltarskim himnom, koji je napisan u duhu pokajničkog psalma. Zgriješili smo i cijeli svijet je propatio zbog toga. Odali smo se porocima i idolima, i zadali smo bol svijetu. I opet nalazimo Krista. Krist je umro za našu posvetu, a mi trebamo umrijeti da bi vratili sebi dostojanstvo koje smo predali idolima koje smo sebi napravili. I onda zaključni poziv na meu culpu. Prisiljeni smo se opet vratiti na prve tri strofe i zapitati je li Cohen uistinu napušta oltar? Svjesni smo da definitivno napušta tržni centar jer nas upravo poziva da učinimo stvari jeftinim. Ali što je s oltarom? Mea culpa se izgovara u prisutnosti oltara jer se trebamo pripremiti za obred žrtve. Žrtva se izvodi samo na oltaru. Oltar služi da se napravi naknada, a prema Cohenu, naknada se mora napraviti. Što onda Cohenu znači oltar? Prije nego pokušam ponuditi odgovor, želim se ponovno vratiti na naslov. Već sam spomenuo kako je kormilarenje metafora za život. Ova pjesma upravo upućuje na to da je život turobno kormilarenje, svojevrsna Odiseja. Mnoge nas stvari dozivaju kao sirene i prijete nam propašću. Dom kojem trebamo doći je dalek i put prema njemu je nesiguran. Sve smo mu bliže, ali djeluje sve nestvarniji, nejasniji i sve više nemoguć. Cohen nas odvraća od proždrljivih sirena i opasnih hridina, i poziva nas da dođemo u daleku, ali dostojnu i ugodnu luku. No, što je točno to protiv čega nas Cohen opominje? Protiv čega nas točno upozorava? Gdje nas to točno želi uputiti? Koji model uzeti kad je onaj kozmički već slomljen? Kojeg Krista da promatramo, kada onaj originalni nije dostojan promatranja. Prvo odgovorimo na pitanje oltara. Oltar je za Cohena stvar koju valja pojeftiniti. Priče Adama i Eve, zmije u vrtu i prvog grijeha su samo bajke. Krist, sami ideal, pretvoren je u ispražnjenog idola. Cohen je stoga protiv štovanja stvari, protiv stvari kao naših uzora. Potrebno je nešto što će ih nadići, što će ih pojeftiniti i što će nam zavrijediti pokajanje i otkupljenje. Sada je pitanje čemu se okrenuti? Mada je oltar danas ispražnjen, u davnini bi umro ako bi nedostojan prišao. Mada je Eden danas sitna priča, nekoć je bio utjeha, opomena i nada. Ono što Cohen želi nekoć je bilo i u oltaru i u bajci. Ono za čime upravo žali, i ono zbog čega nas poziva na kajanje je činjenica što smo ispraznili ono što je sveto. Što smo oltar pretvorili u kostura, a mitove u mitomaniju. Zbog toga je bol nadjačala svaki model i svako božanstvo – jer nije više bilo utvrde koju mora opsjedati. Kamo onda kormilariti? De Maistre, gorljivi monarhist i tradicionalist, komentirao je nakon nereda Francuske revolucije kako je rojalizam postao umijeće, a nekoć je bio instinkt. Cohen nešto slično tvrdi. Ona srž svih naših uvjerenja i čežnji, svega onoga što smo kroz povijesni hod naslijedili, nekoć je to sve bilo zdravo za gotovo prisutno među nama. Nešto sasvim instinktivno. To je sada jako daleko od nas. Sada se to mora steći, i to uz brojne muke. Moramo se učiti smislu i uvjerenju koje nadilazi sve kvarnosti i prolaznosti, sve skučenosti i ograničenosti, i to je proces. Zato nam nudi sliku Krista patnika, jer i razvodnjen i bez teološke podloge, osoba i pojava Isusa Krista sposobna je omekšati srca i pokoriti i one najtvrdokornije buntovnike. Cohen nam nudi sliku tog nevinog patnika, jer potrebni su sirova snaga i vjera, koju je taj patnik nosio. On je formula za ovo novo zbunjujuće doba, lišen svake dekorativnosti, otvoren samo za bol koja je stvarnija od svih nas. To je jedini izgledan put vraćanja dostojanstva - kao što je on umro da ljude posveti, umrimo da stvari postanu jeftine. To je dug i spor put koji traje godinu po godinu, mjesec po mjesec, dan po dan, misao po misao.