Gomila smrskanih slika

Misli o cjelovitosti filozofije, povijesti i književnosti

Ovu sintagmu Eliot je sastavio prije stotinu godina, i u tako malo riječi najavio je novo moderno stanje društva, a danas opisuje društvo u raspadu, ne toliko zbog vanjskih prijetnji, nego zbog unutarnje težnje za samouništenjem. Djeluje začudno ovo zaključiti, ali zar možemo bilo što drugo reći? Kako da drukčije opišemo toliki nagon da se pojedinac oslobodi do te mjere da se pretvori u tabulu rasu koju će (oksimoronski) sam išarati svojim htijenjima? Kako drukčije objasniti toliku želju za neovisnošću svakog polja i svakog predmeta? Kako drukčije opravdati težnju za atomizacijom? Posljednjih pet stoljeća ljudske povijesti bilo je htijenje za emancipacijom, bez imalo svijesti da je čovjek međuovisno biće, i da je u međuovisnosti sa svojim bratom čovjekom i sa svijetom oko sebe. Čovječanstvo je u posljednjih pet stoljeća samo u pokušaju nadilaženja svega bez imalo svijesti da je bilo kakvo radikalno nadilaženje samo novi pokušaj podizanja babilonske kule, a svi znamo kako je to završilo. Ta se oholost i nepromišljenost najviše očituje u modernom uvjerenju u znanost i njezin postupak, uvjerenju da razum poznaje zakone i da je čovjek sposoban tim znanjem nametnuti svoje proizvoljne zakone. Zato se često trijumfalno govori o emancipaciji znanosti i njihovoj diversifikaciji, pa čujemo danas o modernom interdisciplinarnom pristupu kao da je to povijesna novina. Unatoč određenim pozitivnim aspektima ove povijesne činjenica, i dalje stoji da se ovakve stvari slave uglavnom s amnezijom da su ono što mi danas nazivamo „znanosti” bili nekoć organska cjelina, a danas gomila smrskanih slika. To je tvar koju je bilo potrebno učiniti sadržajnijom, pa tako i nijansiranijom, ali koju ni slučajno nije trebalo cijepati.

To najviše primjećujem u tri polja koja su u mojoj glavnoj domeni interesa: filozofiji, povijesti i književnosti. Smatram da su te tri (ovdje uvjetno rečeno) znanosti zanemarivane i da se od njih danas pravi lakrdija. Isto smatram da su ove tri znanosti u svojoj biti neraskidivo povezane. Zbog toga me zaboli kada spotiču književnicima što „filozofiraju” (što god to značilo) ili što su dosljedni povijesnoj istini (navodno gušeći svoju umjetničku slobodu) ili povjesničarima što koriste filozofske okvire i vrijednosni sud (valjda se povijest onda empirijski tumači) i što im stil naginje književnom (možda je prikladniji izraz medicinskog nalaza) ili filozofima što im je filozofija poetična (traži se ipak administrativni obrazac) ili što fosiliziraju filozofiju (kao da povijest nije eksperimentalna filozofija). Te optužbe djeluju mi neutemeljene i smiješne jer ne vidim kako te znanosti mogu funkcionirati bez tješnje međuovisnosti. Filozofija nije isprazna prodika i presipanje iz šupljeg u prazno. Filozofija je alat kojim pokušavamo spoznati i razumjeti sebe i svijet oko sebe te kojim pokušavamo proniknuti što nam je činiti i gdje nam je ići. Bez povijesnog iskustva, svaki pokušaj filozofije ostaje neiskušana apstrakcija, a bez književnog utjelovljenja ona ostaje apstrakcija koja nema nikakvu vezu sa stvarnošću. Tu postajemo svjesni da čovjek nije tek racionalna životinja, nego u sebi nosi klice nekog većeg poziva. Povijest nije tek puka kronologija onoga što se zbilo, niti je akumulacija događaja koji su prošli. Kao što pamćenje i iskustvo oblikuju pojedinca, tako i povijest oblikuje društvo. Tu se krije jedna važna (i danas često zanemarena) istina, a to je da društvo nije skup pojedinaca, nego da su veze između ljudi nešto čvršće i stvarnije nego što smo danas sposobni poimati. Kako onda da procjenjujemo prošlost bez jasnog okvira, i zar da u sterilnim izvještajima očuvamo ono što je bitno za očuvati? I na kraju, književnost nije tek sladunjavo brbljanje ili fantaziranje. Književnost (pa time i svaka vrsta umjetnosti) utjelovljenje je onoga što čovjek je i što čovjek mora biti, ogledalo koje napominje i opominje, koje krijepi i izdiže, koje podsjeća čovjeka da je čovjek. Možemo li onda zamisliti književnost bez filozofskog uvjerenja i povijesnog iskustva? Čovjeku nije samo preživljavati i raditi samo ono što se mora. Kreativno biće ima nagon upravo za to – stvaranje i oblikovanje. To je poziv koji nadilazi puko preživljavanje.

Jesam li onda nezadovoljan njihovom diferencijacijom? Nisam nezadovoljan, jer ono što se dogodilo znanostima analogno je onome što se redovito događa u razvoju ljudskoga organizma. Jednolično tkivo diferenciralo se u više vrsta njih i iz njih su se razvili pojedinačni organski sustavi. Jetra, srce i bubrezi autentični su organi, sa svojim potrebama i funkcijama, ali čim zakaže jedan od njih, za njima zakažu svi ostali. Takav je odnos filozofije, povijesti i književnosti. Dok su god promatrani u svom međuodnosu i odnosu sa stvarnošću, nikad se ne možemo pretjerano zanositi s njima. U najosnovnijim dozama one su neophodne. Sada samo ostaje odgovoriti na sljedeće pitanje: Kakvo je onda to tkivo iz kojeg su se razvili filozofija, povijest i književnost?

To tkivo je mit. Ta riječ je danas poprimila vulgarno značenje preuveličavanja i neistine. Čak i danas znanstvena (čitaj: sterilna) definicija mita kao predaje kojom se nastoji objasniti svijet oko sebe nije do kraja dostatna. Kao da podrazumijeva da se ta priča morala izmišljati, pa se svijet kasnije stiskao u nju. Predmodernjaci najbolje su znali da je to daleko od istine. Mit nije toliko bio pričanje koliko prepričavanje. Mit nije bila tvorba jednog uma, nego više njih, predmet koji se gradio iz generacije u generaciju. Poprimao je elemente nestašluka i neistine, ali postojala je intuitivna svijest o tome u što se smjelo dirati, a u što se nije smjelo dirati. Kako je to Berdjajev rekao u svom tekstu Smisao povijesti, točnije u drugom poglavlju: Povijest nije objektivna empirijska datost. Povijest je mit. No mit nije izmišljotina, nego realnost drugoga poretka u odnosu na realnost koju nazivamo objektnom empirijskom datošću. Dalje će kazati: Povijesna predaja je nešto više od spoznaje povijesnog života, jer se u simboličkoj predaji otkriva nutarnji život, dubina stvarnosti, povezana s čovjekovim otkrićima u nutarnjoj, duhovnoj spoznaji. Na takvoj će osnovi Tolkien braniti kvalitetu staroengleskog epa Beowulf. Ep za njega nije imao samo vrhunsku književnu kvalitetu, nego je bila mit u onom pravom smislu riječi, odnosno sadržavala je najvažnije i najvitalnije istine o narodu iz kojeg je taj mit potekao. On je tako prava njegova povijest. Tako ćemo više saznati o Grcima na prijelazu iz brončanog u željezno doba iz Ilijade nego što bi mogli saznati iz najiscrpnije arheologije. Akumulacija činjenica ne može se usporediti s utjelovljenjem onoga što Grk jest i čemu treba težiti. Zato će kršćani u osvrtu primjerice na prva poglavlja Knjige Postanaka ustvrditi da je to doslovna i alegorijska istina. Piscu Knjige Postanka nije bila bitna precizna kronologija i besprijekorna činjeničnost, nego sadržaj tih događaja koji igraju ulogu i danas. Precizna kronologija i besprijekorna činjeničnost isprazno su štrebanje ako nemaju konkretnog uvjerenja, vrijednosti i smjera.

Kao što rekoh, diferencijaciju valja pozdraviti. Oni su kao organi autentični i time se mora pojedinačno na njih obratiti pažnju, ali kao i organi oni su u neraskidivoj vezi sa cijelim organizmom i kao takvi ovise jedno o drugome. Isplativost i korisnost bavljenja filozofijom, poviješću i književnošću leži upravo u toj međuovisnosti, inače ta tri polja padaju u dvije zamke. Ili se pretvore u samozadovoljavanje ili se prostituiraju kako bi opstale. Filozofija nužno postaje zaluđeni solipsizam ili ideološka marioneta. Povijest postaje delirij pojedinca ili opravdanje za sve i svašta. Književnost postaje sladunjavo patetiziranje ili skup parola. Tek u zajedništvu svaka dobiva svoj konačni smisao. Što ih onda na kraju drži zajedno? Činjenica da je čovjek nešto više od životinje, i da ga upravo porivi da propituje, pamti i stvara izdvajaju i čine nečim što se ne može i ne smije podrediti materijalističkom poretku kako se to dosad pokušavalo.