Akutnija pomrčina

50 godina od albuma Dark Side of The Moon

Teško je iskreno reći da je moderno doba ugodno doba. Naizgled se čini da smo stigli do vrhunca, i da je utopija samo nekoliko koraka daleko. Uz sve što imamo, pretpostavili smo da smo zadovoljni. Ipak, daleko smo od zadovoljstva. Daleko smo od stabilnosti i sigurnosti. Atomizirani smo, dezorijentirani, stalno pod stresom, frustracijom i brigom. Živimo bez neke značajne svrhe koja bi osolila naš bljutavi život. Neznatni smo pod neboderima koji su nekada bili pokazatelj napretka i uspjeha, bespomoćni smo i nesposobni pred svim mogućim sredstvima koji su nam sada dostupni. U trenutku kada se trebalo dogoditi ispunjenje života, doživjeli smo njegovo ispražnjenje . O ovom razočaranju progovarao je kroz glazbu album Dark Side of The Moon.

Dark Side of The Moon grupe Pink Floyd izlazi 1973. i označava prekretnicu u njihovoj glazbi. Uz to ih uzdiže na komercijalne i kritičke vrhunce i smješta ih u niz uspješnih klasika popularne glazbe. Pink Floyd bio je društveno osviješten band i osjećao je modernu problematiku. Spomenuvši to, neću se previše fokusirati na specifičnosti koje su inspirirale glazbu na albumu, jer smatrajući da je umjetničko djelo u svojoj naravi organsko i da zbog toga ima određene samosvojnosti. Pokušat ću ga opisati kroz implikacije koje nudi kroz glazbu i tekst, želeći otkriti zašto nam on progovara tako svježe i u 2020-ima.

Speak to me otvara album. Prvi zvuci bubnja (kao otkucaji srca) počinju se gubiti u kakofoniji helikoptera, blagajne, glasova i smijanja. Speak to me završava vriscima koji se pretaču u pjesmu Breathe. Speak to me je kolaž zvukova koji uz to što predstavlja početak albuma, predstavlja i početak života (ili barem početak modernog života); prvi dodiri sa suvremenim svijetom koji postaje nepodnošljiv teret pod kojim konačno padamo na koljena i vrištimo u očaju. Tražimo pomoć, jer život koji smo započeli postaje tegoban i neizdržljiv.

Skladba Breathe dolazi kao rasterećenje i odgovor na prijašnju skladbu. Umirujući dorski uvod daje osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Nije sve tako sivo, ima svjetlo na kraju tunela. Prva strofa to također sugerira:

Breathe, breathe in the air

Don't be afraid to care

Leave but don't leave me

Look around, choose your own ground

Kao i uvod, prva strofa budi optimizam. Sve je u redu. Sve je pod kontrolom. Tvoje čovječanstvo je očuvano. Naše zajedništvo je očuvano. Imaš mjesto u ovom svijetu. Smiri se i opusti se. Onda nastupa prvi refren:

For long you live and high you fly

And smiles you'll give and tears you'll cry

And all your touch and all you see

Is all your life will ever be

Strofa je dala nadu, a refren daje upute, odnosno srž modernog života. S osjećajem da će život doći kraju, implicitno navodi da nema ništa izvan njega. Život je proživljen sam za sebe; obilježen je onime što mi učinimo s njime; ono što postignemo, ono što doživimo, to je sve što će naš život značiti. Snažne orgulje naslućuju promjenu na gore:

Run, rabbit run

Dig that hole, forget the sun

And when at last the work is done

Don't sit down, it's time to dig another one

Cinizam i ironija stihova kontrastirani su umirujućoj glazbene podloge. Sve je u redu. Postoji stabilnost. Sigurnost je tu. Samo moraš raditi za nju. Nema odmora dok se posao ne dovrši. Predahnut ćeš tek kada bude sve gotovo. Drugi refren samo potvrđuje taj sentiment:

For long you live and high you fly

But only if you ride the tide

And balanced on the biggest wave

You race towards an early grave

Sve ovisi o tome hoćeš li ti vladati valom života i svijeta koji te nosi. I kada ovladaš svim pravilima igre života i svijeta, pobjedonosno ćeš žuriti prema svome kraju. Skladba Breathe stoga sugerira da moderni život nije nešto što se može nadići. Pobjeda u modernom životu je samo produljeni poraz. Svaka naša borba, sav naš trud, svaka naša suza i znoj će samo pridonijeti tome da ranije dođemo do groba. Iz perspektive drugog dijela skladbe, prvi refren postaje još više zajedljiv. Život će ti biti obilježen onime što u njemu doživiš, ali svejedno ćeš umrijet pa ti ni to ništa ne znači. Svakako nema ništa osim ovog života.

Sljedeća je skladba On the Run, koja je obilježena ponavljajućom ritmičnom melodijom sintisajzera i ubrzanim udaranjem fusa. Nadovezuje se na tjeskobu prve skladbe i na osjećaj neizbježnosti druge skladbe. Naslov i zvukovi daju osjećaj nervoze, tjeskobe, stanja bježanja. U pola skladbe čuje se glas koji kaže Živi danas, sutra te nema nakon čega nastupa maničan smijeh. U drugoj polovici ž nastupaju naglašeni zvukovi helikoptera, strugane gitare i distorzirani smijeh. Događa se kulminacija svih spomenutih zvukova koji završava konačnim krahom. Uhvaćeni smo, pali smo, pobijeđeni smo. Nismo uspjeli pobjeći. Album ide dalje.

Time započinje kolažom različitih zvona. Nakon kraha započinje nešto novo. Otkucao je čas za promjenu. Zatim slijede otkucaji sekunda u basu, i počinje penjanje s bubnjevima, odmjerenim trzajima gitare i klavijaturama koja kulminira i prelazi u frustriranu deklamaciju:

Ticking away the moments that make up a dull day

Fritter and waste the hours in an offhand way

Kicking around on a piece of ground in your hometown

Waiting for someone or something to show you the way

Loše nam je. Svjesni smo da nam je loše. Što onda čekamo? Mi smo sami sebi neprijatelji jer smo pasivni. Jer ne djelujemo. Zar nemamo više za dobiti od života? Zar nas netko drugi mora dizati i vući za rukav prema ispunjenju. Frustriranoj deklamaciji se suprotstavlja zatim refren:

Tired of lying in the sunshine, staying home to watch the rain

You are young and life is long, and there is time to kill today

And then one day you find ten years have got behind you

No one told you when to run, you missed the starting gun

Snažan izričaj frustracije je suprotstavljen rezigniranom potvrdom iste osude. Pasivnost postaje patologija. Ima još vremena. Ne moramo odmah. Ne valja žuriti. Ne trebamo srljati u nepoznato. Treba spremno krenuti u neki značajan pothvat. Onda stanemo na trenutak i shvatimo, još smo tu gdje jesmo. Sve je isto. Zar nas netko nije trebao trznuti? Jesmo li propustili znak? Gdje je spasitelj? Frustracija se ponovno javlja u obliku snažne gitarističke dionice iza koje nastupa druga deklamacija:

And you run, and you run to catch up with the sun but it's sinking

Racing around to come up behind you again

The sun is the same in a relative way but you're older

Shorter of breath and one day closer to death

Frustracija se nastavlja. Više nismo pasivni, nego idemo za onim čega više nema. Prilika je prošla. Stariji smo, umorniji, bliži smrti, a stanje je isto. Tražimo izgubljeno vrijeme, umjesto da nešto učinimo od onoga što nam je ostalo. Onda ponovno dolazi rezignirani refren:

Every year is getting shorter, never seem to find the time

Plans that either come to naught or half a page of scribbled lines

Hanging on in quiet desperation is the English way

The time is gone, the song is over, thought I'd something more to say

Patološka pasivnost je konačna. Vrijeme prolazi i ništa ne postižemo. Opstajemo sa sviješću da vrijeme teče i da ga je sve manje, i tako sa sve manje mogućnosti da uopće djelujemo; da se uopće pokrenemo. Kao finalni dio skladbe nastupa podloga skladbe Breathe s trećom strofom i refrenom:

Home, home again

I like to be here when I can

And when I come home cold and tired

It's good to warm my bones beside the fire

Far away across the field

The tolling of the iron bell

Calls the faithful to their knees

To hear the softly spoken magic spells

Pod teškim teretom svijesti o izgubljenom vremenu, bježimo izvan svijeta. Vraćamo se našem utočištu i odvajamo se od svijeta koji ide protiv nas. Vani je preteško. Ne možemo se snaći. Zar uopće vrijedi nešto pokušavati, kad jedva stignemo da predahnemo od svega? To se čini kao uzaludan napor. Bit će valjda bolje. Evo sada je već bolje dok se odmaramo.

The Great Gig In The Sky započinje mirnim klavirskim uvodom i za razliku od prijašnjih skladbi, zvuk klavira nije mutiran, niti ga dodatni zvučni efekti prate. Akordi na klaviru i zvuci klizeće gitare nas vode negdje iznad svijeta. U uvodu se čuje glas: Ne bojim se umiranja. Bilo kad može, ne smeta mi. Zašto da se bojim umiranja? Nema razloga. Moraš nekad otići. I u prijelazu se pojavljuju snažni bubnjevi i orgulje, a njih predvodi snažni ženski vokal. Ovdje nema teksta, radi se samo o strastvenoj lamentaciji. Izdigli smo se iznad svijeta i vidimo ga u svoj čudovišnosti. Zar da se ne zgrozimo? Zar da ne bjesnimo jer je dopušteno da se tako unakazi i uništi? Glas je sve snažniji, sve prodorniji i nakon vrhunca naglo silazi. Nije tu više samo razočarenje. Suosjećamo, u brizi smo, razumijemo bol i poistovjećujemo se s njom, a istovremeno smo izdignuti iznad nje. Kao da smo doživjeli neko pročišćenje.

Onda se spuštamo ponovno na zemlju u skladbi Money. Vratili smo se u kaljužu iznad koje smo se maloprije izdigli. Vratili smo se i dočekala nas je zabava. Opušteniji i zabavniji ritam basa i mjenjačnice. Ponovno smo na poslu, ponovno smo dio stroja, no sada kao da se taj stroj opravdava. Kolaži basa, klavijatura i gitare stvaraju ambijent zadovoljstva, no strofa naglašava laž stvorene slike:

Money, get away

You get a good job with good pay and you're okay

Money, it's a gas

Grab that cash with both hands and make a stash

A new car, caviar, four star daydream

Think I'll buy me a football team

Novac je ime igre. Novac je gorivo života. Zato nam je i bilo ugodno i opušteno. Novac to ipak omogućuje. Ako ga skupiš dovoljno, dobit ćeš sve što poželiš. I doista, samo ga skupljaj i dobit ćeš što ti srce poželi. To je propis za sve. Svi to mogu, jer svi žele ispunjenje svih svojih želja. Tu ulazi druga strofa:

Money, well, get back

I'm all right Jack, keep your hands off of my stack

Money, it's a hit

Don't give me that do goody good bullshit

I'm in the high-fidelity first class travelling set

You know, I think I need a Lear jet

Imam novce. Ti imaš novce. Ti ih nemaš, tko ti je kriv? Ne diraj u moje. Ugodno mi je. Vidi šta sve imam! Vidi šta sve mogu! Igrao sam igru i evo dobivam je. Zadovoljan sam. Mogu šta hoću i ne bi valjalo da sad to razbacujem. Tko im je kriv što su izgubili? Igra je na kraju krajeva. Mora tu netko izgubiti. U tom tonu nastavljaju saksofon i gitara. Jašemo valom uspjeha i uživamo u svakoj postaji. Dobro nam je. Šta nam fali? No i to završava i vraćamo se opet na strofu:

Money, it's a crime

Share it fairly but don't take a slice of my pie

Money, so they say

Is the root of all evil today

But if you ask for a raise

It's no surprise that they're giving none away

Igra koju igramo je pokvarena, ali dobro nam je. Igra je zla i ide protiv nas, ali dobro nam je. Dijelit ćemo ovaj zločin, samo nemoj da diraš u moj dio. Treba svima, ali nama treba više. Mi smo ipak dobitnici. Ne smijemo se razmetat, ne smijemo biti razuzdani. Ipak je novac izvor zla i trebamo pažljivo s njim, a tko će bit pažljiviji nego mi dobitnici. U tišim tonovima, ali jednakim sentimentom, završava skladba dok se dvojica prepiru o tome tko je u pravu.

Skladba Us and Them dolazi kao svojevrsno triježnjenje. Klavijature, gitara i saksofon su pripitomljeni. Nakon ekstaze, nastupa spokoj; nakon prostačkog razgovora dolazi ozbiljan susret:

Us and them

And after all we're only ordinary men

God only knows

It's not what we would choose to do

Ton više nije rivalski. Mi smo prijatelji. Mi smo na istoj strani. Ista smo grupa ljudi, iz istog mjesta potječemo. Nije nitko od nas birao ovo neprijateljstvo. Živimo normalnim životima, brinemo se za naše drage i za sebe, obavljamo sve što se očekuje od nas. Svjesni smo nereda. Svjesni smo da nešto ne štima, ali zar smo mi krivi zbog toga. Zar sam ja htio ovo? Ona nastupa mračni refren:

Forward, he cried from the rear

And the front rank died

And the general sat

And the lines on the map

Moved from side to side

U ratu smo. Borimo se jedni protiv drugih. Nitko od nas nije htio ovo, to smo utvrdili. Mi samo pratimo što nam govore, ispunjavamo ono što se očekuje od nas. I na prvoj crti umiremo kako nam je zapovjeđeno. Neka generali sjede. Ta ne možemo bez zapovjednika. Mi malo uzmemo tvoje, vi malo naše i to je narav svega. Tako ti je. To su dobitnici tako odredili. U sljedećoj strofi iznova nastupa susret:

Black and blue

And who knows which is which and who is who

Up and down

And in the end it's only round 'n round

Prijatelji i neprijatelji su obilježeni. Ali teško je to obilježje vidjeti. Sve je nejasno. Govore nam gdje trebamo ići, ali stalno se vrtimo u krug. Ne idemo nigdje i ne prepoznajemo nikoga. Onda opet nastupa refren:

Haven't you heard it's a battle of words

The poster bearer cried

"Listen son", said the man with the gun

There's room for you inside

To su samo riječi. S njima se bore. A važno je boriti se. Ne smijemo bježati od toga. Ima za nas mjesta u vojnom stroju. Uvijek ima. Moramo biti tu. Moramo biti dio toga. Ali zašto? Čemu sve to? Zar nije očito da to zlo i uzaludno. Klavir i saksofon kao da to stalno pitaju kroz svoje solo dionice. Traje rat čiji se smisao negdje zagubio; ljudi umiru, a ne znaju zašto umiru. Idemo jedni na druge, a maloprije se susreli i prepoznali. Čemu sve to?! Zašto? Nakon dionice ponovno dolazi strofa:

Down and out

It can't be helped that there's a lot of it about

With, without

And who'll deny it's what the fighting's all about?

Evo nas, osamljeni i bez ičega. Mnogo nas je takvih. Izgubili smo sve i sami smo izgubljeni. Što sada? Kako dalje? Samo vidimo da su dobitnici dobili još više, a suparnici postali gubitnici. To je srž. Obavili smo dužnost. Dobitnici su svoj dobitak uvećali. Zbog toga smo išli i to smo postigli. Većina nas je izgubila, ali svakako smo gubitnici. To je tako. Čini se da je to tako. Refren nastavlja u istom tonu:

Out of the way

It's a busy day

I've got things on my mind

For the want of the price

Of tea and a slice

The old man died

Rat vođen za dobitak dobitnika je gotov i pobijedili smo. Idemo dalje kroz život. Imam i ja svojih briga i obveza. Bježi i ne zamaraj me. Poginuli su nevini? Šta ću im ja!? Događa se. Rat nije šaša, niti je moj život šaša. Imam obveza, pusti me sad na miru. Čemu zamaranje? Svakako smo na strani dobitnika.

Slijedi skladba Any Color You Like. Rat više nije naša stvarnost. Neprijateljstva više nisu glavna tema. Sintisajzeri i gitara nas uvode i vode kroz neku drukčiju stvarnost. Dobro nam je. Kao da smo u igraonici ili nekom ogromnom tržnom centru. Nadražen nam je apetit, a čini se da ga i te kako možemo zadovoljiti. Možemo birati koju god boju želimo. Možemo birati šta god želimo. Valja se sjetiti da smo na strani dobitnika i čini se da mnoge privilegije dolaze uz to. Možemo što god poželimo. Zaboravljamo činjenicu da smo ubili brata po čovještvu i da smo sudjelovali u ratu. Zaboravili smo na naše sudrugove u kriminalu novca. Zaboravili smo da vrijeme teče i da je teret života sve teži i teži, i da je svaki odmor lažan. Ali treba nam zadovoljstvo; trebamo zadovoljiti naša dopaminska htijenja. Zbog toga smo se borili, zar ne? Zar ne?!

Dolazimo sada do kraha. Dolazimo do konačnog rezultata, do kulminacije svega što smo proživjeli:

The lunatic is on the grass
The lunatic is on the grass
Remembering games and daisy chains and laughs
Got to keep the loonies on the path

The lunatic is in the hall
The lunatics are in my hall
The paper holds their folded faces to the floor
And every day the paper boy brings more

Brain Damage na sretnoj i opuštenoj podlozi donosi potpuni mentalni kolaps; neizdrživost, konfuznost i očaj svih spomenutih situacija su nadvladali um i skršili ga. To najbolje sugerira refren:

And if the dam breaks open many years too soon
And if there is no room upon the hill
And if your head explodes with dark forebodings too
I'll see you on the dark side of the moon

Nisi sam. Nisi sam uopće. Kada ti se uruši svijet i kada rijeke nabujaju i svaki smisao odnesu svojim tokom, naći ćemo se u jednom mračnom kutku. Naći ćemo u na mračnoj strani mjeseca koji je daleko od sunčeva dodira, i iako će biti mrklo i hladno, bit ćemo tu zajedno jer oboje smo doživjeli istu sudbinu i oboje razumijemo što je problem. On se dalje razjašnjava i u svojoj grotesknoj pojavi otkriva:

The lunatic is in my head
The lunatic is in my head
You raise the blade, you make the change
You re-arrange me 'til I'm sane
You lock the door
And throw away the key
There's someone in my head but it's not me

Osim što je moj um sada doživio krah, on više nije moj. Drugi se bori za gospodstvo nad njim i pobjeđuje. Ono najvrijednije po čemu jesam je van moje kontrole. Netko drugi određuje što je za mene zdravo, dobro, ugodno, a ja sam izgubio svaki utjecaj po tom pitanju. Poražen sam do kraja, čak i u mjestu gdje sam bio nekoć nepobjediv (barem kako sam mislio). I opet poziv:

And if the cloud bursts, thunder in your ear
You shout and no one seems to hear
And if the band you're in starts playing different tunes
I'll see you on the dark side of the moon

Sklada prelazi u Eclipse, koja kao kulminacija albuma izražava svu frustraciju i rezignaciju modernog čovjeka:

All that you touch
And all that you see
All that you taste
All you feel
And all that you love
And all that you hate
All you distrust
All you save
And all that you give
And all that you deal
And all that you buy
Beg, borrow or steal
And all you create
And all you destroy
And all that you do
And all that you say
And all that you eat
And everyone you meet (everyone you meet)
And all that you slight
And everyone you fight
And all that is now
And all that is gone
And all that's to come
And everything under the sun is in tune
But the sun is eclipsed by the moon

U tišini završetka čuje se: Zaista nema mračne strane mjeseca. Dapače, cijeli je mračan. Svjesni smo da ima nešto čemu trebamo težiti; svjesni smo da postoji neki sklad koji trebamo postići; neki ideal koji valja ostvariti za dobro svih nas; ali svijet jednostavno kao da to ne da. Uvidjeli smo rješenje, ali ga ne možemo sprovesti. Uvidjeli smo što trebamo učiniti, ali nas zaustavlja nešto. Mrtav i hladan mjesec, točka pred snažnim i vrelim suncem, uspijeva to isto sunce sakriti.

I moderan život se čini kao pomračen. Radimo u velikom proizvođačkom stroju i odgajamo potomstvo da radi u istom; stresovi i brige sa svih strana trome um i ne možemo više sjesti i samo plandovati i prepustiti se trenutku spokoja; skoro svako zadovoljstvo i sreća koju doživimo samo su konzumeristički privid. I na kraju shvatimo u čemu je problem, ali već dezorijentirani i oslabljeni ne znamo šta ćemo učiniti pa na kraju učinimo ono što najbolje znamo: ništa. I frustrirani i pasivni trošimo se suludim i uzaludnim sanjarenjima koji nas dovode u cinizam i ironiju i konačnu rezignaciju koja slama duh.

Može li se stoga naslutiti nada da će se nešto promijeniti? Je li Dark Side Of The Moon od grupe Pink Floyd jedan teški black pill kojeg nam valja što prije popiti? Na prvi pogled (pogotovo u ovom osobnom ogledu) se čini tako. No glazba ne sugerira eolsku melankoliju, nego više dorsku sjetu (pogotovo skladba Great Gig in The Sky gdje smo se izdigli iznad modernog svijeta). Album pokazuje krhkost modernog ljudskog duha, ali također pokazuje da taj ljudski duh još postoji i da nas to sve spaja. Postoje još volja i želja da se teži onome što je iznad kvarljivog i zemnog, koliko god da su ta ista volja i želja ranjene i hendikepirane. Ne vidimo konkretan put za naprijed, ali vidimo konkretan cilj; vidimo gdje nam vrijednosti trebaju ležati i gdje nas naši napori trebaju konačno odvesti. Previše smo ranjeni da odmah vidimo konkretan put, ali Dark Side of the Moon je upozorenje da ovaj put na kojem smo sad nije onaj kojim trebamo ići. Svijest da moderni stroj u kojem se nalazimo treba srušiti je tek prvi korak. Ima tu još mnogo posla, ali važno je znati da se taj posao može i mora obaviti. Ta činjenica u 2020-im postaje sve akutnija, i traži naše što hitrije rješenje.

Teško je u riječi pretočiti putovanje kakvo je preslušavanje ovog klasika, i ovaj tekst ne pretendira da bude bilo kakva iscrpna studija. Dapače, mnogo crpi iz promišljanja obožavatelja i stručnjaka, i ne donosi ništa posebno novo. Ovo pišem kao još jednu u nizu pozivnica za iskustva koja su modernome čovjek i te kako potrebna, ali nažalost daleka. Takvo jedno iskustvo je ovaj album grupe Pink Floyd, čija snaga ne jenjava ni nakon 50 godina.